- Ne biste to mene trebali pitati - otpovrnuo nam je u startu Mršić kao da je iznenađen što ga uopće tako nešto i pitamo.
A koga bi drugoga?
- One koji me isključuju ili možda i ne samo njih. Sve sam uvjereniji da nekome smetam, a ne znam zašto, ne dokučujem pravi razlog - kazao je Mršić.
Za suradnju s medijima mogao bi služiti kao primjer. Dakako, više nego pozitivan. S njim nikad nije dosadno, nikad suhoparno i nikad uvijeno. Što na umu to i na jeziku, pa kom’ pravo kom’ krivo. Takav je, ali takav je i u vođenju momčadi pokraj igrališta, u blizini travnjaka. Sudjeluje u igri, nerijetko i (pre)žustro. Ceh ga nerijetko snađe.
- Nije sada bitan temperament ni bilo što drugo osim činjenice da ne tražim ništa drugo nego prava koja imaju i svi drugi. Ne trpim nepravdu, a kada je osjetim valjda imam pravo i zagalamiti. Znate što, nakon ovoga posljednjeg isključenja odlučio sam pisati predsjedniku Zbora sudaca HNS i zatražiti, zamoliti, zaštitu. Neizdrživo je više da čim napravim korak-dva unutar tehničkog prostora, priđe četvrti sudac s prijetnjom da će me izbaciti. Kako da onda vodim utakmicu, potičem momčad, ako treba i zagalamim.
Ili opsujete...?
- Nema onoga tko to ne čini. Od najboljih svjetskih trenera, najvećih klubova do onih najmanjih. Opsuju, prigovore i ljute se i oni poput Mourinha koji ima milijune eura u džepu, a ja tek petsto kuna. Što znači prigovor, nepristojnost, pa nismo u kazalištu. Ako jesmo onda ćemo samo aplaudirati. Mi smo u nogometu, u sportskoj borbi, trebala bi biti viteška, fer i korektna, momčadi koje su ogledavaju i onih koji dijele pravdu. Nažalost, kod nas često nije tako.
Pa, dobro, zašto ste isključeni na Kantridi?
- To morate pitati suce, glavnoga i njegova pomoćnika. Jednom sam prije tog trenutka doista prigovorio, a nedugo zatim povikao domaćem igraču Brezovcu da ne simulira, što je činio, a onda mi je prišao sudac i pokazao mi da napustim ograđeni dio igrališta.
Tako je, po njemu, bilo ovaj put, vjerojatno, po njemu, i svaki prethodni put, a gdje je u svemu njegova krivica, je li ikada rekao “da, pretjerao sam, sudac nije imao druge”. Koliko se sjećamo, koliko nas pamćenje služi, baš nikada.
- A kako bih?! Sudjelujem s igračima u utakmici. Činio sam to uvijek, činio sam i na Kantridi. U sjećanju mi je bilo naše gostovanje u Kranjčevićevoj i bojao sam se da nam se ne ponovi ono što je bilo u utakmici sa Zagrebom. Takav sam kakav jesam, ne doživljavam svoje ponašanje drugačijim od ostalih. Nikad nikoga nisam zvao ili tražio da mi pomogne. Ne znam čini li to netko drugi. No, želim korektnost, ravnopravnost koju, na žalost, ne osjećam.
Galami li i galami. Takav mu je stil. Tako je činio otkako se pojavio na trenerskoj sceni. Međutim, službene osobe, poglavito suci, imaju moć i pravo procjene je li nešto (ne)dopušteno, je li nešto uvredljivo prije svega, zar ne?
- Slažem se, ali mišljenja sam da i ne trebaju sve čuti ili vidjeti. Netko se iskali u danom trenutku bacajući sako, kaput, napucavajući bočicu s vodom, netko prigovori, dobro, hajde, opsuje. Ali mora biti mjere u svemu, pa i u procjenama sudaca. Kad bi uvijek baš sve čuli, vjerujte mi, malo bi utakmica završilo s trenerima na klupi, a vjerojatno ni igrača na terenu ne bi bilo više nego za igru šest protiv šest.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....