U ljeto 1966. godine, Dinamo je svoja pojačanja potražio u - Grabi! Pa su tako iz Trešnjevke, koja je tada ispala u Drugu ligu, a igrala je na igralištu u Grabi, preselili u Maksimir ofenzivni veznjak Hrvoje Jukić (inače Hajdukovo dijete, ali je afirmaciju stekao u Zagrebu, igrajući za Lokomotivu, Trešnjevku i Dinamo!), te branički dvojac Branko Gračanin i Marijan Brnčić.
Rođeni Zagrepčanin, fakin s Trešnjevke, Gračanin, zauzeo je desni, a Brnčić lijevi bok. Brnčić je rođen u Triblju pokraj Crikvenice, u kojoj je i napravio prve nogometne korake. A u Trešnjevku je došao iz Rijeke, na Kantridi je odigrao svojih prvih pet prvoligaških sezona. I čim je triling iz Trešnjevke došao u Maksimir, postali su standardni igrači i godinu kasnije dali su svoj veliki doprinos u osvajanju Kupa velesajamskih gradova. Mnogi su stručnjaci rekli da su u to vrijeme Gračanin i Brnčić bili i najbolji branički par u bivšoj državi...
- Pa valjda je tak' i bilo, ha, ha... Stvarno smo dobro igrali i suparnička su krila često bila odsječena. Najprije sam, u Trešnjevci, igrao u veznom redu i na lijevom braniču, iako sam bio dešnjak. Ali, kad je došao Brnčić, koji je bio ljevak, preselio sam na desni bok, a on je zauzeo lijevi - kaže Gračanin.
O Brnčiću ima samo najljepše riječi:
- "Frenki" je sjajan tip, bio je doista dobri duh naše svlačionice. Fantastičan igrač i fantastičan čovjek. Kao što bi Bosanci rekli, toliko je dobar čovjek da ga možete na ranu stavit'! I nimalo ne pretjerujem, Brnčić nikad nikome nije rekao ružnu riječ, ni kritiku, kamoli psovku. I ostali smo prijatelji do današnjeg dana, sretan sam što sam dijelio životne trenutke s takvim igračem i čovjekom - govori Gračanin.
Marijan Brnčić je u ono vrijeme bio moderan branič, eksplozivan i oštar, ali ne i grub. Krasila ga je brzina i inteligencija u igri, imao je dugi korak i munjevito se ubacivao u napad. Bio je svestran nogometaš i mogao je igrati na svim obrambenim pozicijama u momčadi. Snalazio se, dakle, i kao zadnji i kao srednji branič, a nije mu strano bilo ni odigrati dobru utakmicu na zadnjem veznom. A sam je nerijetko isticao da najviše voli bijeg po krilu, te da se najbolje osjećao na mjestu lijevoga beka...
- U toj mi je ulozi ipak najljepše i najlakše, u tom trokutu oko kornerske zastavice najlakše čitam suparničke namjere, pa nakon oduzete lopte odmah jurim u protunapad - govorio je Brnčić.
Sretni su bili treneri koji su ga imali u svlačionici, svojom je svestranošću bio među najkorisnijim igračima na terenu. I došao je u Dinamo, svoju dječačku navijačku ljubav, u pravo vrijeme, baš kad se stvarala, uigravala i zahuktavala momčad koja će krenuti u pohod na osvajanje jedinog maksimirskog europskog trofeja.
- U ono su vrijeme obrambene igrače zvali "balvanima" i "ubojicama", no Brnčić i ja bili smo posve drukčiji igrači - sve smo temeljili na tehnici i brzini! Takva nam je zapravo bila cijela momčad, bili smo nadareni i pametni, željeli smo se nadigravati, obožavali smo loptu, nije se znalo tko je bio bolji igrač. A Brnčić je bio nevjerojatno brz, kad je pojurio po tom lijevom boku, suparnički su igrači dobivali prehladu! I baš smo bili prava "škvadra", novac nam je bio najmanje važan. Ovi današnji igrači samo misle na novac, ako ih dobro ne platite, ne žele igrati. A nama je novac bio u desetom planu, najvažnije nam je bilo da nas susjedi pozdrave i vele nam "Dobro ste igrali u nedjelju"! To je bilo ljepše od bilo čega, mogli ste nam dati bilo što, ali najvažnije je bilo da su nas ljudi voljeli - sjeća se Gračanin tih romantičnih vremena i o Brnčiću još kaže:
- Tako dobrodušnog čovjeka kao što je Marijan nikad nisam sreo! I uvijek je bio za druženje, kad sam ga, recimo, pozvao na ručak u "Šumski dvor", odgovorio bi: "Branko, s tobom ću ostati i na ručku i na večeri, koliko god treba"! Svi smo ga obožavali, ne pamtim da je ikada bio s nekim u konfliktu.
Koja mu je bila najbolja utakmica?
- Nemam pojma! I to zato što je stalno igrao dobro! Uistinu se ne sjećam ni jedne njegove lošije utakmice, stalno je bio na visokoj razini. Igrao je toliko dobro da nam je već svima i dosadio tim svojim besprijekornim igrama! Ma o Brnčiću mogu reći samo sve najljepše, mogu ga opisati samo krasnim riječima! I ne samo ja, nego svi koji ga poznaju - kaže Gračanin.
A dvije sezone pod stijenama Kantride svlačionicu je s Brnčićem dijelio i - Miroslav Blažević! Podsjetimo, Ćiro je u Rijeku došao iz Sarajeva 1958. godine, a otišao je u Sion 1961. godine. Brnčić je bio 19-godišnjak kad je iz Crikvenice došao u Rijeku i odmah je izborio mjesto u momčadi...
- Bio je čudesno nadaren igrač, njegov je talent jednostavno isijavao! Budući da trener u meni živi još od juniorskih dana, odmah sam vidio taj golemi potencijal. Nadarenost mu je bila neograničena - sjeća se Ćiro.
I je li Brnčić maksimalno iskoristio taj potencijal, je li se razvio u igrača kakav je trebao biti po svom opjevanom talentu?
- Ne, ne, ne, ma ni slučajno! Napravio je lijepu karijeru, ali ni približno tako blistavu, kakvu je trebao napraviti. Mogao je biti istinska svjetska klasa, bio sam uvjeren da će tako i biti. Brnčić je bio jedan od najvećih talenata na ovim prostorima, bio je igrač za najveće svjetske klubove, ali poslije Dinama otišao je u Belgiju, u Waregem i Kortrijk. Imao je iznimnu igračku inteligenciju, bio je nevjerojatno brz i u ono je vrijeme sigurno bio među najbržim svjetskim nogometašima. Njemu nije bio potreban dribling, svojom je brzinom poput vihora pretrčavao svoje suparnike i ostavljao ih iza sebe. Imao je izvrstan centaršut, bio je pravi moderni branič, bio je avangarda, na utakmici je znao napraviti niz ponavljanja. Bio je u startovima beskrupulozan, ali pošten i korektan, uvijek je išao na loptu. Izgledao je poput anđela, no nije bio mekan, štoviše, bio je neustrašiv i pozitivno drzak. A izvan travnjaka je plijenio sjajnim ljudskim osobinama - kaže Blažević, koji se na Kantridi odmah sprijateljio s pet godina mlađim Brnčićem.
A malo je znano da je to prijateljstvo nakon dvije godine okrunjeno i - kumstvom! Brnčić je, naime, bio Blaževiću kum na vjenčanju u Rijeci 1961. godine...
- Da, točno je, Marijan je vjenčao mene i Zdenku! I nisam mogao izabrati boljega kuma. Silno je plemenit čovjek, iskren i pošten. I danas smo u stalnom kontaktu, uvijek sam tu za njega treba li mu nešto, isto tako znam da se i ja mogu na njega osloniti u svakome trenutku. Nikad se Marijan nije pravio važan, uvijek je bio s obje noge na zemlji. Iako je velik broj slučajeva kad igrači koje svi hvale "izgube tlo pod nogama" i visoko polete, to nije bio slučaj s Brnčićem. Uvijek je dobro znao gdje mu je mjesto i o njemu mogu reći samo najbolje riječi. Uistinu je bio besprijekoran kao sportaš, besprijekoran je i kao čovjek - rekao nam je Ćiro i dodao:
- Žao mi je što nije napravio veću trenersku karijeru. Radio je sa mnom u Rijeci, a kad sam otišao u Dinamo, učinio sam sve da me zamijeni na riječkoj klupi, jer sam bio uvjeren kako će biti veliki trener. Zamijenio me u siječnju 1981., ali u to vrijeme uvjeti nisu bili dobri, Brnčić je bio previše fin i kulturan čovjek za ljude koji su onda vladali klubom s Kantride. Morao je biti "razbojnik", a on to nije nikad bio i s klupe Rijeke smijenili su ga u travnju 1983. godine. Uvijek je bio gentleman, kako u kopačkama, tako i u cipelama. A tako se teško prolazi u nogometnom svijetu - kaže Ćiro.
Brnčić je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao samo deset utakmica, od 1962. do 1967. godine. Trebao je putovati na SP u Čileu 1962. godine, ali na utakmici protiv Crvene zvezde na Kantridi pukla mu je patela na lijevoj nozi i bili su mu srušeni snovi o igranju na SP. Zanimljivo, nakon operacije koljena oporavljao se u istoj sobi riječke bolnice s kumom i tada već bivšim suigračem Ćirom, koji je također operirao koljeno (menisk).
Nastupio je za selekciju Jugoslavije na OI 1964. godine, koju je u četvrtfinalu eliminirala SR Njemačka (0:1), a u utakmici za peto mjesto, bolji su od Jugoslavije bili i Rumunji, pobijedivši 3:0.
U Dinamu je igrao u dva navrata, od 1966. do 1969., te u sezoni 1972./73., u međuvremenu je tri sezone bio u belgijskom Waregemu, u tom je klubu opet igrao sa suigračem iz Dinama, Slavenom Zambatom. Potom je, 1973. godine, opet otišao u Belgiju, ovaj put u Kortrijk, u kojem je tri godine kasnije i okončao igračku karijeru...