Mihajlović bez dlake na jeziku: 'Niste bolji od nas i ne zaslužujete ovih 10 bodova!'

Nije dugo trajala potraga za izbornikom Srbije Sinišom Mihajlovićem. Jednostavni e-mail glasnogovorniku Srpskoga nogometnog saveza lako nam je otvorio vrata ekskluzivnog i neočekivano otvorenog intervjua: "Nema problema, jedini je uvjet da razgovor obavite - telefonom...", stigao je odgovor iz Beograda. Siniša Mihajlović, naime, živi na mnogo adresa, no sa suprugom Talijankom te petero djece najčešće je stacioniran u rezidencijskom dijelu Rima. Beograd je "u igri" najčešće samo za okupljanja reprezentacije...

Mihajlović danas, sa 44 godine, ne djeluje ništa drugačije nego u doba kada je bio igrač. Na trenutke arogantan i izrazito samopouzdan, nije niti u jednome času stavio veto na bilo koje pitanje . "Pa taj ionako nikad ne nosi rukavice", nisu se nimalo čudili srpski kolege. Mihajlović je, dakle, u dvosatnom razgovoru bez dlake na jeziku odgovorio i više od onoga što smo ga pitali, stvarajući bombastične obrise u predvečerje velikog dvoboja u Maksimiru. Za manje od 50 dana, naime, Hrvatska dočekuje Srbiju u eksplozivnom derbiju ključnog kola kvalifikacija za brazilski Mundial.

Kako se osjećate mjesec i pol dana prije utakmice?

- Osjećam se prilično dobro, a tako ću se i osjećati na dan utakmice. Nemam baš nikakvih problema s emocijama, stanjima i očekivanjima. Srpski me savez (FSS), uostalom, i želio zbog ovakvih situacija, a one su umnogočemu odredile moju odluku.

Kako to mislite?

- Jedan od glavnih razloga zašto sam prihvatio ponudu FSS-a, bila je upravo - Hrvatska! Ja sam, naime, uvijek obožavao igrati protiv Hrvatske. Ne samo zbog iskustva, koja su odlična, već i zbog činjenice što sam uvijek uživao kada izađem na travnjak, a cijeli ti stadion zviždi, vrijeđa te... Po meni, nema ljepših utakmica od takvih. A kada u njima još pobijedite, užitak je neponovljiv.

Djelujete prilično optimistično za čovjeka kojem u Maksimiru isključivo igra pobjeda. Što će po vama odlučiti utakmicu: taktika, psihološka priprema, igračko nadahnuće?

- Sve zajedno. Ali i još jedan bitan čimbenik - sreća. Faktor koji mi dosad nismo imali, a vi ste ga imali napretek!

Znači, i dalje stojite pri izjavi "Hrvatska nije zaslužila imati 10 bodova u skupini"?

- Apsolutno. Realno gledajući, zaista imate više bodova nego zaslužujete. Kao što mi imamo manje. Primjer vam je naša utakmica s Belgijom, gdje smo sat vremena igrali odlično, a na kraju smo izgubili. Krenuli smo u Makedoniju, gdje smo objektivno zakazali. Kao i vi, ali mi smo izgubili, a vi ste uzeli svih šest bodova, iako prema prikazanom niste zaslužili niti jednom pobijediti Makedonce. No vi ste iskusna, rezultatska momčad koja je si je usadila pobjedničke navike. Mi to tek moramo.

Bi li vas bod zadovoljio, ili je pobjeda imperativ?

- Idemo na pobjedu!

U slučaju trijumfa Vatrenih, hoćete li staviti svoj mandat na raspolaganje?

- Niti slučajno! Riječ ostavka ne postoji u mome rječniku. Ako me čelnici Saveza potjeraju, to je njihova stvar i njihova odluka, međutim, ja nikad neću dati otkaz. To nije moj stil.

Ipak, poraz bi vas bacio u rezultatski bezdan iz kojeg nema povratka. Držite li uopće da je ovo za vas ključna utakmica kvalifikacija?

- Ako pobijedimo, u potpunosti se vraćamo u igru, jer vi još morate doći u Srbiju, ali i ako izgubimo, u igri ostaje još pet utakmica. Sve dok postoji i najmanja matematička teorija mi ćemo se boriti, do zadnje kapi krvi.

Koga se posebno pribojavate u reprezentaciji Hrvatske?

- Ne bojim se nikoga! Respektiram i cijenim, svakako, ali niti jednog igrača Hrvatske ne bih mijenjao za nekoga svog igrača.

Imate iskustvo iz 1999. godine, kada ste sa 2:2 u Maksimiru trasirali put na Euro u Belgiji i Nizozemskoj. Koliko vam to iskustvo pomaže pri pripremi utakmice?

- Jasno da pomaže, pogotovo u psihološkoj pripremi. No cijelo vrijeme igrače uvjeravam u činjenicu da im ovo mora biti najdraža utakmica u karijeri. Koliko je god pritisak snažan, a stres skače na maksimum, ako su pravi sportaši, onda je ovo jedna od onih utakmica zbog koje se i počneš baviti nogometom. Netko je ne dočeka nikad u karijeri, a većina mojih momaka ima priliku iskusiti je u samom proljeću svojih karijera.

Kanite li ih napaliti, što ćete im uopće kazati uoči izlaska na "vrući" Maksimir?

- Niti slučajno, neću mijenjati svoj pristup; kazat ću im neka mirno izađu na travnjak, neka se zabavljaju, neka igraju onako kako znaju. Samo takav pristup može roditi veliku partiju. Koju smo spremni odigrati.

Kako gledate na činjenicu da je Hrvatska mnogo privrženija svojoj reprezentaciji nego Srbija? Naboj u Lijepoj Našoj, za razliku od vas, i dalje je vrlo snažan i emotivan.

- Nije kod vas ništa drugačije nego kod nas. Ili vi to tako želite prikazati. Vidio sam ja da i vi imate problem. A to su mi i potvrdili određeni ljudi. Gledam ja, slušam, pitam... Protiv Makedonije u Maksimiru, primjerice, bilo je vrlo malo gledatelja, a vodeći ljudi vašeg Saveza bili su izloženi vrlo ružnim skandiranjima, zar ne? Dakle, ili samo uljepšavate stvarnost, ili jednostavno žmirite; nema nikakve razlike, odnos navijača prema nacionalnoj vrsti u Hrvatskoj identičan je onome u Srbiji.

Možda, ali kako, također, gledate na činjenicu da u Hrvatskoj igrači produljuju karijeru kako bi igrali što dulje za reprezentaciju, dok kod se u Srbiji igrači odriču izabrane vrste zbog klubova?

- ... A koji su to igrači?

U Hrvatskoj npr. braća Kovač, sada Šimunić... imali su strašan igrački motiv nastavka karijere zbog vatrenog dresa. Srbiji su, istovremeno, zbogom kazali Vidić i Stanković, iako su mogli potpomognuti reprezentativne nade.

- Nije istina da su se oni odrekli nacionalnog dresa zbog vlastitih klupskih interesa! Oni su se odrekli reprezentacije zbog posve drugačijih razloga, koje vam u ovome času ne mogu otkriti.

Vi ste ipak uspjeli nagovoriti Stankovića na povratak.

- Jest, vidjet ćemo kako će teći njegov povratak nogometu, u kojoj će se mjeri oporaviti. No, odmah da se razumijemo, nisam ga molio! Ja ne molim nikoga! Vrata su im otvorena, ali to im mora biti čast, ako ne osjećaju obvezu prema tom svetom dresu, ne moraju se vraćati ili odazivati. To nema nikakvog smisla jer radi se, na koncu, o emociji, a ne profesionalnoj obvezi.

Kako biste se opisali kao trenera? Gdje ste jaki, a gdje tanki, je li vam glavni forte taktika ili - retorika?

- Ne radi se o jednoj vrlini. Trener, ili izbornik, svejedno, mora imati mnogo odličnih, odlučujućih, ingenioznih faktora. Treba uvijek znati da treniraš i igrače, i navijače, i novinare, i čelnike klubova... Pa tek onda na red dolazi priča. A ja sve što pričam to sam i prošao, jer sam imao veliku karijeru. Dakle, ja ne izmišljam, ja nudim istinu. A to je vrlo važno, jer bitno je vjerovati u ono što pričaš. No svjestan sam da sam mlad trener, stoga svaki čas koristim za dodatno obrazovanje. Unutar minule godine, bio sam sedam dana kod Mourinha, sedam dana kod Guardiole, sedam dana kod Kloppa... Želio sam vidjeti gdje sam.

I gdje ste?

- To će pokazati vrijeme. Znate, ja ovaj posao volim, ja ga ne radim zbog novca. Meni novac više nije važan, ja sam svoju egzistenciju osigurao.

Tko vam je trenerski uzor, zbog karaktera najviše sličite Mourinhu?

- Nemam klasičnog uzora. U igračkoj sam karijeri, naime, imao pregršt velikih trenera, a od svakog od njih uzeo sam djelić za koji sam procijenio da im je najbolja strana; od Zaccheronija taktiku, od Boškova disciplinu, od Erikssona motivaciju... a uz taj sam spoj dodao i nešto svoga. No uvijek moraš učiti, naš je posao sličan liječničkom ili odvjetničkom, uvijek se moraš nadograđivati.

Je li vam disciplina vrlina ili mana. U kratkom ste roku iz reprezentacije izbacili Ljajića, a nedavno je Srbiji leđa okrenuo i Nemanja Matić. Radi se o dva vrlo nadarena igrača. Kajete li se?

- Niti slučajno! Možda se oni kaju, ja - nikako. Objasnio sam igračima odmah na početku: Svi ste i standardni igrači, ali ste svi i rezerve! Nema pretplaćenih na mjesta bez obzira na status u klubu, bez obzira tko ste i kako ste zovete. Ujedno sam pak silno postrožio disciplinu jer prije se nije znalo tko pije, a tko plaća, okupljanja su bila prilično opuštena. To su moja pravila i njih se ne odričem. Ovo je strašno kompleksan posao, sve moraš držati pod kontrolom, inače ti prijeti kolaps, tako to ja doživljavam. A disciplina u cijeloj priči igra strašno bitno ulogu. Imam, recimo, petero djece. Kada se na jednog izderem, a on je emotivac, on se rasplače i slomi; dakle, postupio sam pogrešno. A ovoga drugog nakon gluposti pogladim po kosi, no on je "razbojnik", i ponovno nisam napravio ništa. Ista je stvar i u trenerskom poslu. Moraš, dakle, razmišljati o svemu i svakome pristupiti individualno, ako kreneš generalizirati, naje... si.

U Srbiji je nakon vašeg izbora nastala opća euforija, na prvu prijateljsku utakmici sa Španjolskom u St. Gallenu stiglo je 15-ak tisuća navijača. Pola godine nakon, čini se da je euforija isparila, a od hvaljenog spasitelja postali ste tip kojem reprezentaciju slažu menadžeri. O tome bruji javnost, o tome pišu tamošnji mediji. Kako to komentirate?

- Znao sam otpočetka na koji ću način biti dočekan, ali također sam znao još jednu stvar: Srbi mogu oprostiti sve, ali uspjeh - ne! Iako, takve me priče uopće ne diraju. Vjerujem u sebe i u svoje momke, ne živciram se zbog vanjskih utjecaja koji isključivo jačaju kada vide impresivni tuđi životopis.

A priče o pozivanju igrača s čijim ste menadžerima u vrlo prisnom odnosu?

- Tužio sam doslovce sve koji su napisali da stavljam igrače "svojih" menadžera. Ti će novinari takve napise morati argumentirati na sudu, a siguran sam da ću te tužbe dobiti te potom taj novac darivati u dobrotvorne svrhe. Zaista sam svjestan da se nekome mogu sviđati ili ne, javna sam osoba, ali ako se zadire u moj privatni dio, to nipošto nije u redu. U životu imam apsolutno sve što mi treba, dakle, neovisan sam čovjek kojemu nije potreba ulaziti u tamne sfere posla. Uostalom, jedan od razloga zašto mi je FSS ponudio posao izbornika činjenica je da na mene nitko ne može utjecati. A taj je važan fakt pri dobivanju posla možda uvjetovan i nekim stvarima koje su se u reprezentaciji događale u prošlosti. Sve drugo su insinuacije koje buše moju osobnost i moje poštenje. To ne dopuštam! Ja, naime, zovem igrače za koje mislim da mogu odgovoriti mojim zahtjevima.