Ovaj reporter SN već ima neki staž u praćenju hrvatske reprezentacije i zato mu je ovaj ponedjeljak pred Asom još više djelovao jadno i ponižavajuće. Za medije i reprezentaciju jednako.
HNS je pozvao novinare da se pojave u podne na prvi dan nove akcije, postavio ispred hotela i pano sa svojim sponzorima, a kako je to izgledalo?
Četiri-pet televizijskih ekipa kao napete puške, na “straži” već prije 11 sati. Mario Mandžukić stiže s donjeg parkinga, gledamo s distance kolege kako su se zatrčali prema njemu - prošao je da ih ni pogledao nije. Dokapetan Vedran Ćorluka dolazi s gornjeg parkirališta, opet novinari i kamermani ulijeću i okreću se kiselih osmijeha.
- Bolje na press-konferenciji… - poručuje Ćorluka.
Eto Lovre Kalinića i Duje Čopa, ali gdje. Vidimo ih iza ugla kako dolaze u reprezentaciju na sporedni ulaz, preko terase. I nije dugo trebalo da Šime Vrsaljko to ponovi za njima. Na sporedni ulaz se dolazi u reprezentaciju, preko terase…
Karikaturalne dimenzije
Marcelo Brozović približava se s iste strane, ali hrabro gazi prema medijima. I lagano ih “otkantava”:
- Još ne bih ništa govorio.
Prošlo je podne, pojavili su se u međuvremenu HNL-ovci Ante Ćorić, Matej Mitrović i Filip Bradarić. Oni su svi stali i odgovarali na pitanja. Kratko, ali korektno. I svaka čast Andreju Kramariću, da tolike televizije, portali i novine ne bi bile uzalud na Zelengaju, napadač Hoffenheima jedini od igrača iz prvog plana odradio je obvezu prema javnosti.
Nije puno prošlo, a Mila Horvat izlazi i poručuje:
- To je bilo sve, ostali stižu nakon 16 sati.
Trening je bio u 17.30 na Hitrec-Kacianu. Tako, ali ne od danas nego već neko vrijeme, samo je ovom prigodom eskaliralo do karikaturalnih dimenzija, izgleda okupljanje hrvatske nacionalne vrste. Koja, dakako, želi imati pozitivno i poticajno ozračje. I da nacija diše s njom.
Zakinuti navijači
Igrači samo gledaju kako da pobjegnu od kamera, a tako ujedno i od navijača, među kojima ima onih koji bi ih rado čuli ili pročitali što misle. Koliko je puta svatko od nas gledao neku utakmicu samo zato što je igrao Mandžukić, Perišić, Rakitić, čak i rusku ligu zbog Ćorluke. U redu, dakako da nije presudna stvar da narod sluša kako govore, već kako igraju, ali sve je to dio jednog posla koji može biti obavljen bolje ili lošije.
Kako je negda bilo na prvom danu Vatrenih? Najčešće u nedjelju predvečer novinari bi se našli u Sheratonu, igrači bi stizali, davali intervjue, redakcije poput SN slale bi dvojicu jer svaki bi napravio po dva-tri razgovora za taj i sljedeći dan. I to barem pola jedan na jedan. Potom bi se zaputili u Čatež.
Sve se promijenilo, i reprezentativci, i HNS, i izbornici, i glasnogovornici, i mediji, okupljanje nacionalne vrste od najopuštenijeg susreta igrača i novinara, na kojem se čavrljalo o koječemu, pretvorilo se u “tihu misu”.
One koji imaju istinska osobna gorka iskustva možemo razumjeti, pogotovo otkako su u prvi plan iskočili “žuti”, vrišteći naslovi na portalima. Jasno, posao medija nije da se dodvoravaju sportašima nego da ih objektivno prate, tko to čini kroz igre čim stručnije, tko to čini na drugačiji način što istinitije, pogrešno je generalizirati, ali kako se hrvatske nogometaše u prosjeku tretira u hrvatskim medijima? Jedan bivši i to jako dobar glasnogovornik HNS-a nam je jednom zgodom kazao:
- Pa vi novinari od svih naših igrača radite svjetske zvijezde. Ispada da nam nema ravna, da moramo svakoga dobiti s pet razlike, kakvima ih prikazujete.
Pa vi novinari od svih naših igrača radite svjetske zvijezde!?
Kako je negda bilo na prvom danu Vatrenih? Najčešće u nedjelju predvečer novinari bi se našli u Sheratonu, igrači bi stizali, davali intervjue, redakcije poput SN slale bi dvojicu jer svaki bi napravio po dva-tri razgovora za taj i sljedeći dan. I to barem pola jedan na jedan. Potom bi se zaputili u Čatež.
Sve se promijenilo, i reprezentativci, i HNS, i izbornici, i glasnogovornici, i mediji, okupljanje nacionalne vrste od najopuštenijeg susreta igrača i novinara, na kojem se čavrljalo o koječemu, pretvorilo se u “tihu misu”.
Brojna su lica ova priče, a sve skupa očito potpomaže da atmosfera oko reprezentacije zadnjih godina često, u mnogim prilikama, nije kakva je bila do 2012. godine. I da je Maksimir jako rijetko pun, čak i kad se prodaju karte. Pa na Islandu je na odlučujućoj utakmici za SP 2013. bilo tek nešto više od 22 tisuće ljudi. Izbjegavanje javnosti loš je put za HNS i reprezentaciju. I ne vidimo da im koristi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....