Navijači Borussije Dortmund zapjevali su iz petnih žila, podigli desetke tisuća šalova i zastava, naklonili se svojim junacima i pružili svijetu još jedan prizor za pamćenje. Tko nije gledao prethodnih 90 minuta, pomislio bi da Žuti zid u najmanju ruku slavi trofej Lige prvaka, tek će krupni plan otkriti da pjesmu s Westfalena prate suze, pokisla lica, dječja i staračka, čije grimase istodobno kroje razočaranje i ponos.
Plakao je i Edin Terzić, premda je samo nekoliko trenutaka ranije vojnički prišao svojim nogometašima, oborenima s nogu, pružajući im riječi podrške i govoreći da podignu brade. No, kada je došao pred vojsku s tribine, kojoj je nekoć i sam pripadao, te čuo njihovu pjesmu od boli, Terzić se slomio. Dlanom je prikrivao lice, lupao se po prsima, aplaudirao okupljenoj masi... Možda ni sam nije znao kako bi se trebao osjećati - njegovo umjetničko i životno djelo ostalo je nedovršeno, Borussia je odigrala 2:2 s Mainzom i u posljednjem kolu prodala titulu Bayernu - a navijači, umjesto da podviju repove i prepuste se otužnim frustracijama, pružili su lijek svojim miljenicima, bodreći ih još srčanije nego inače.
Scena je to otprije godinu dana, no Terziću je, otkrit će njegov posljednji medijski istup, sve do danas služila kao motiv i kada je preko Parka prinčeva izborio svjetlost Wembleya, treće finale Lige prvaka u povijesti dortmundskog kluba, upravo su mu se suze s Westfalena izlile među prve misli.
- Sretan sam što smo navijačima vratili dug. Odlazak pred gostujuće tribine Parka prinčeva bio je emocionalan, predivan trenutak. Poželjeli smo takav u zadnjoj utakmici prošle sezone, kada smo u svom domu izgubili prvenstvo. Sada smo se odužili, navijači mogu nastaviti sanjati, a mi ćemo učiniti sve da im donesemo novi trofej - kazao je stručnjak hrvatsko-njemačkog državljanstva nakon 1:0 pobjede u Parizu, odnosno ukupnih 2:0 nasuprot Paris Saint-Germaina, vrijedne ponovnog dolaska na Wembley, gdje su Žuto-crni 2013. stradali pogocima Marija Mandžukića i Arjena Robbena, Bayernovih junaka finalnog 2:1 slavlja.
Edin Terzić nema ni tri cjelovite sezone "u nogama", barem gledamo li angažmane na poziciji glavnog trenera nekog seniorskog kluba, a može se pohvaliti Kupom Njemačke (2020./21.), finalom Lige prvaka i činjenicom da su ga milimetri dijelili od bundesligaškog naslova. I sve to s ekipom koja, gledajući roster i kvalitetu igrača, vjerojatno ne pripada ni u europskih top 10, ove sezone nije ni u njemačkih top četiri, a iz perspektive Transfermarkta ne nalazi se ni među ‘najtežih‘ 20 momčadi Europe. Prava trenerska karijera ovog 41-godišnjaka praktički je tek počela, potrebno je još mnogo uspješnih godina da bismo ga svrstali u klasu najvećih, no zaista se nameće pitanje bi li takvo što uopće pošlo za rukom ijednom strategu svijeta. Izboriti finale LP iako si otpisan još u skupini smrti (PSG, Milan, Newcastle), u sezoni kojoj je prethodio odlazak daleko najboljeg igrača momčadi (Judea Bellinghama), a najveći ulazni transfer (Felix Nmecha) iznosi svega 30 milijuna eura jer platežna moć je, za razliku od francuskog suparnika i dobrog dijela nogometne elite, ograničena.
- Rano sam počeo vjerovati u finale. Prvi put sam to spomenuo igračima nakon osmine finala protiv PSV Eindhovena. Rekao sam da je put do Londona kratak, a oni su me zbunjeno gledali. Željeli smo biti momčad koja ljudima možda neće upadati u prvi plan, naša putanja na kraju je ispala nevjerojatna - kazao je Terzić.
Rođen i odrastao u Mendenu, od oca iz Donjeg Vakufa i majke s osječkog područja, Terzić je još kao devetogodišnjak prvi puta kročio na dortmundski stadion. "Odmah je bilo jasno za koga moje srce kuca", otkrit će preuzimajući funkciju glavnog trenera koju se, kaže, dotad "nije usudio ni sanjati". No, obrat kakvog je izveo u proljetnom dijelu sezone 2020./21. u nasljedstvu Luciena Favrea, odnosno loš ulazak u utrku pretvorio u konačno treće mjesto i podigao spomenuti Kup, uvjerio je klupsku vrhušku da je Terzić ‘taj‘, čovjek koji bi mogao zasnovati novu uspješnu eru kao nekada Jürgen Klopp. Javio se i problem - klub je, tada gledajući Terzića kao privremeno rješenje, unaprijed potpisao Marca Rosea za sezonu 2021./22., a predsjednik Uprave Hans-Joachim Watzke doslovno je izmislio poziciju tehničkog direktora, dotad nepostojeću u Borussiji, samo da bi zadržao Terzića u Dortmundu. Toliko su ga snažno željeli, toliko su mu vjere dali, sve im se vratilo.
Iza Terzića je i skromna igračka karijera, do 30. godine nastupao je u regionalnoj, poluprofesionalnoj njemačkoj ligi, a s tim novcem plaćao je račune i studij sportskih znanosti na Sveučilištu u Ruhru, gdje je i upoznao suprugu Koru. Poznato je i da će stečenim znanjem, u kombinaciji sa skautskim iskustvom i raznim pozicijama u Borussiji i njenoj školi, oduševiti Slavena Bilića i započeti suradnju još tijekom Europskog prvenstva 2012., a kasnije ga pratiti u Beşiktaşu i West Hamu. Možda je ipak manje poznato da je do Bilića došao igrom sudbine. Prije 12 godina našao se na skautskom zadatku u Hrvatskoj, jedan čovjek mu je prišao i predstavio se kao Domagoj, rekavši Terziću da mora upoznati njegova brata. Drugog dana mobitel je zvonio dvaput, Terzić se nije odazvao, a zatim je stigla poruka: "Molim vas, nazovite me. Slaven Bilić".
Terzićevi suputnici opisuju ga kao odličnog analitičara, pedantnog i profesionalnog, iskrene ljubavi prema Borussiji i simpatične doze hrvatsko-bosanskog humora. Hobiji su mu biciklizam i tenis, no sada nema vremena za šalu - treba pedalirati na vrh Europe, na slavnoj londonskoj adresi čeka ga meč lopta života.