Pep Guardiola za mnoge je najveći trener današnjice i jedan od najvećih u povijesti. Čudesan trener, u to nitko ne dvoji, iako ima jedan veliki križ na leđima. U četiri godine na klupi Manchester Cityja nema niti jedno polufinale Lige prvaka. Imaš neograničeni budžet, a ne možeš izbaciti Lyon. Veliki je to, vjerojatno najteži udarac za Pepa u njegovoj trenerskoj karijeri. Subota u Lisabonu dugo će ga pratiti...
A sjetite se kakav je nogomet s njim na čelu igrala Barcelona od 2008. do 2012. Tika-taka u punom sjaju, brza, okomita, agresivna, nezadrživa. Guardiola je na klupi Barcelone doista bio nogometni revolucionar, trener koji je složio najbolju igru ikada viđenu. Iako je i on sam tada govorio da je sve to na tragu njegovog učitelja Johanna Cruyffa. Barcelona je bila najbolja momčad planete, a Španjolska na krilima njezinih igrača (Piqué, Puyol, Busquets, Xavi, Iniesta, Pedro i Villa bili su u udarnoj postavi Furije) prvak svijeta 2010. I dva puta prvak Europe.
Pep je trenerski genij pokazao i vodeći Bayern. I Bavarci su igrali sjajnu tika-taku, iako im to nije urođeno u nogometnim genima. Međutim, Pep je pokazao da je u stanju svaku momčad koju vodi dovesti do svog cilja, a to je da igra nogomet onako kako je on zamislio.
Ponovio je to i s Manchester Cityjem. U četiri sezone Premiershipa osvojio je 357 od 456 mogućih bodova, ili 2.35 po utakmici). Njegova je momčad postigla 382 pogotka u 152 utakmice, a primila ih je tek 124 primljena. Uz samo 21 poraz u četiri godine...
Punih 10 sezona tražili su ligaški suparnici lijek za igru Pepovih momčadi, ali nije išlo. Tri od četiri naslova s Barcom, tri od tri s Bayernom, dva od četiri s man. Cityjem. S tim da je u Manchesteru u prvoj sezoni tek slagao momčad. Nitko u tih 11 godina nije imao toliko utjecaja na igru svoje momčadi. Nitko kao Pep...
Međutim, svaki trener ima neku svoju crvenu krpu, ima je i Pep Guardiola. S Bayernom nikada nije igrao finale Lige prvaka, s Man. Cityjem čak ni polufinale. Bez Barce i Messija daleko je od krova Europe. Imao je sedam pokušaja i sedam puta nije išlo. I zbog toga će na kraju karijere teško zauzeti mjesto među najboljim trenerima u povijesti nogometa, koliko god dobar i revolucionaran bio. Rinus Michels i njegov fantastični Ajax iz 70-tih, Johan Cruyff i sve ono što je napravio u Barceloni, Alex Ferguson i njegov kraljevski Manchester United, Valerij Lobanovski i njegov Dinamo Kijev koji je revolucionarizirao sovjetski nogomet, Arrigo Sacchi i njegov nevjerojatni Milan... Sve su to treneri revolucionari, koji bi trenutačno vjerojatno pobijedili Pepa u utrci za najbolje stratege svih vremena. U Barci je radio čuda, ali i Bayern i Man. City nije odveo do najvećih visina, a imao je sjajne momčadi i praktički neograničene budžete. Posebno u Engleskoj.
Subotnji poraz od Lyona mnogi će međutim označiti kao najteži u njegovoj karijeri. I kao konačni dokaz da i veliki Pep ide u kategoriju trenera koji na kraju uvijek vole izmisliti nešto što malo tko može shvatiti. U četvrtoj sezoni na Nou Campu znao je izvesti momčad s osam veznjaka, bez napadača i krilnih igrača. Znao je provući tezu da teži sustavu s deset veznih igrača na terenu. Možda se to jednom i dogodi, ali Barcelona bez napadača i krila nije izgledala dobro. U Lisabonu je protiv Lyona neočekivano izašao s trojicom stopera u obrani. Napravio je to doduše dva puta tijekom sezone, ali zašto baš sada? U utakmici u kojoj je sve osim pobjede njegov veliki osobni poraz? Zašto protiv Lyona čiji niti jedan igrač vjerojatno ne bi imao mjesta u udarnoj postavi Cityja?
Odgovore zna samo Pep. Do Lyona je bio najveći trener današnjice i veliki kandidat za TOP 5 trenera svih vremena. Je li to i danas? Realno ipak nije. Velik je i čudesan, ali za mjesto među najvećima u povijesti trebalo bi još nešto. Za početak barem finale Lige prvaka izvan Barcelone i bez Messija u postavi.
Guardiola je nakon Lyona trenerski nokautiran, po prvi put u karijeri istinski nokautiran. I bit će zanimljivo vidjeti kako će se oporaviti...