Po logici slijeda stvari (rezultati), ali i mentalitetu okruženja, na modrom planetu se reflektira široka paleta ružičastih tonova. Otkako je nogometa, znano je da ništa nije snažnije od zakona rezultata. Zato se malo tko obazire na drastične razlike u doživljajima istih aktera unutar mjesec-dva dana. Čak bi se moglo reći da se u našem podneblju otišlo na višu razinu promjene doživljaja i stavova, na unutar tjedan-dva, od utakmice do utakmice...
Nakon Qarabaga i osiguranja ulaska u Ligu prvaka, trener Sergej Jakirović je bio profesor, a kadar Dinama nikad moćniji, toliko širok i dovoljan da se s drugom postavom već do Božića osigura naslov. Nakon debakla u Münchenu, trener je degradiran do razine šegrta, a igrači precijenjeni, loše selekcionirani.
Negdje između, sportski direktor Marić bio je redatelj sjajnog prijelaznog roka, a u nastavku autor promašenog prijelaznog roka. Kod igrača, uzmimo primjer odličnog Baturine, koji je krajem kolovoza bio “novi Modrić”, a negdje prije i poslije Hajduka & Bayerna, precijenjeni HNL-ovac, degradiran nakon vatrenog nastupa u Portugalu “da nije ni M od Modrića”...
Slične ere
U dobrom dijelu rujna, kad se događala ta “klackalica” doživljaja Modrih, a s koje je ispao vječni krivac, trener, sjećamo se i javnih podsmijeha na pozitivne tonove dinamova(ca) prolaska u Kupu protiv četvrtoligaša Banjola. Mjesec i pol kasnije, vrlo se glasno tretiraju opcije o najboljem europlasmanu u povijesti kluba, najvećoj zaradi, “armiranju” ionako čvrste domaće dominacije. Što se zapravo dogodilo unutar tih 40 dana?
Nazovimo to “Zona Bjelica 2”. Kao i u prvom mandatu (2018. - 2020.), tako i u početku drugog (7+1 utakmica), Dinamo s osječkim trenerom djeluje natjecateljski uvjerljivo u vrlo zahtjevnoj eurokonkurenciji. Istodobno se “kašljucavo” odrađuje HNL, uz plan da se (barem) bude što bliže vrhu. Kad se zaključi Europa, fokus će se potpuno usmjeriti na domaću ligu. Tako je bilo u prvoj eri Bjelice. Dinamo je radio povijesne iskorake u Europi, prvo proljeće nakon gotovo 50 godina, ulaz u LP i umalo proljeće u LP. Dinamo je tada djelovao u statusnom iskoraku, klub koji se etablira standardnim europskim takmacem. I s Bjelicom se u domaćem okruženju rutinski osvojilo prvenstvo, ali i izgubilo jedan Kup (s Rijekom)...
Nakon sukoba s ondašnjim vodstvom (COVID doba i plaće), a pogotovo otkako je iz Osijeka rigao vatru na “korporativnu tematiku” HNL-a, činilo se mnogima da je Bjelica zauvijek zatvorena priča i za opciju Rijeke, a kamoli Dinama. Inozemni angažmani, u kojima je bio neuspješan (otkazi Trabzonspor, Union Berlin), dodatno su naružili njegov tretman u domaćem javnom prostoru, u onom istom gdje je bio slavljen u prvom plavom mandatu.
Neočekivan poziv
Razgovarali smo s njim u kolovozu u Poreču, gdje je relaksirano pogledao jednu lokalnu utakmicu. Odavao je dojam uvijek istog Bjelice. Samouvjeren i samopouzdan, sa stavom o svakome i svemu na isti način kao da se neke stvari koje to mogu dovesti u dvojbu i nisu dogodile. Vjerojatno tada nije ni slutio da bi mu se mjesec i pol kasnije sve moglo okrenuti “unatrag”. Nogomet je takav, kad je “panika” rezultata i ambicije sve se hrđe prebrišu, važno je samo preokrenuti situaciju. Poziv Dinama bio jest neočekivan, ali s obzirom na okolnosti, u neku ruku logičan. Kad je nužan trener natjecatelj, odmah spreman preokrenuti negativnu situaciju, zaboravljaju se negativne percepcije i fokusira na one pozitivne. Bjelica je bio dobra opcija!
U prvim utakmicama novog mandata samo je osnažio deja-vu uvjerenja. Kao da zapravo nije otišao prije četiri godine, nego se vratio s putovanja i nastavio tamo gdje je stao u turbulentnom raskidu travnja 2020. Veličaju ga i oni koji su ga unutar tog razdoblja prozivali, umanjivali, gdje god ismijavali. Bjeličina snaga jest u tome da se vrlo vješto prilagodi na situaciju i oportuno koristi iskustva da je preokrene u svoju korist. Dakle, već je osvojeno 7 europskih bodova, 5 natjecateljskih milijuna eura uz realne šanse da ostvari prvi proljetni status u (novoj) Ligi prvaka te dodatne milijune i benefite klubu.
Njegovo samopouzdanje opet se u Maksimiru pokazuje “zaraznim”, pa isti igrači koji su djelovali beskrvni odjednom grizu po terenu. Pritom je najvažniji trenutak europriče jeseni bio Monaco. Kad nije imala što izgubiti, Bjelica je uvjerio momčad da može jako puno dobiti. Taktički ju je dobro posložio jer njegov forte jest čitanje (slabosti) suparnika i priprema odgovora. Motivacijski je podignuo momčad i neovisno o nes(p)retnom gubitku dva boda, remi s Monacom djelovao je kao najjači doping samopouzdanja Modrih. Bjelica je to oplodio kao ključni podstrek igračima da su iduća dva suparnika ipak manje jaka i da se logično onda može pobijediti. Tako je i bilo...
Bjeličine dionice u domaćoj ligi nisu takvog odjeka, ali je upravo Europa “pokriće” dozi jalovosti koju se iskazuje u SHNL-u. No, vraćamo se na prošlu eru. I tada je Bjeličin Dinamo znao remizirati s Rudešom, mučiti se s Interom, Slavenom Belupom, Istrom, a lomiti europske klubove. Simbolika poraza s Osijekom je također deja-vu. U 67 HNL partija, Bjelica je na klupi Dinama izgubio 6 utakmica, a čak 3 od Osijeka. Naposljetku bi osvojio naslov bez nekog osobitijeg stresa...
Logični faktori
Zašto djeluje bolje u Europi nego u SHNL-u? Ima logičnih faktora. Europa jako troši fizičku i emotivnu energiju igrača, pa u domaćoj ligi, gdje osjećaju nadmoć i uvijek dovoljno prostora da nadoknade propušteno, Modri doziraju snage. Puno je i teže na zatvorene postave, na često lošijim travnjacima, nametnuti svoju nadmoć. Kad se igra u Europi, svi su uvjeti nedvojbeno bolji, a uz to Dinamovi maksimalno motivirani igrači imaju i više prostora da se ofenzivno nametnu i razigraju. Pogotovo u (polu)kontrama. Bjelica pritom ima jasnu ideju i provedbu, čvrsti defenzivni blok, a onda ofenzivne akcije...
U ovoj fazi, kad Europa uzima puno energije, Bjelica u hodu upoznaje i tretira kadar. Uz pobjede mu je lakše pridobivati povjerenje igrača te ga slijede i oni koji nisu u prvom planu. To zato što postupno involvira sve, odnosno odaje dojam da će svatko dobiti neki prostor. Vješto Bjelica koristi i medije, odnosno komunicira tako da osnažuje sve te klupske potrebe. Promiče tako reprezentativnu kandidaturu Kulenovića, tvrdi da je Špikić najbolje desno krilo Hrvatske, a mudro promiče i doprinos klupskih direktora i bivšeg trenera u sastavljanju kadra, nastojeći dodatno homogenizirati redove i svoju poziciju unutar njih. Dok je rezultata, naravno, nitko mu neće proturječiti, pa ni oni koji su do dvije vezane pobjede tvrdili da je sve naopako...
Njegova čvrsta ruka i lidersko postavljanje očito pašu Dinamovoj zbilji te se u ovoj drugoj eri naslućuje kako ona prva nije donijela slučajne iskorake. Dinamu je trebao tip kao Bjelica, čvrst, uporan i natjecatelj, ali je i Bjelici trebao Dinamo da revitalizira svoju trenersku karijeru.
Za navijače Modrih što duže bude trajala ta kemija (i epilozi) poklapanja, tim draže. Ionako je rezultat najvažniji, a ostalo se u nas sve nekako prihvati i riješi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....