Vijest o lukrativnom transferu Matea Kovačića u Real Madrid podigla je ovih dana mnoge obrve, čak i u zajednici bolje potkovanih i pametnih, da ne kažem dubokih nogometnih opinion makera. Ili pogotovo među njima. Gab Marcotti, cijenjeni ESPN-ov analitičar, iskreno će priznati da je začuđen izborom "kraljevskog kluba". "Ovu kupovinu mogu objasniti jedino kao dugoročni klupski projekt", opravdat će Marcotti skupu investiciju nježnim godinama hrvatskog nogometaša. Našem reprezentativcu ovdje na ruku ide podatak da su njegovi teen-prethodnici po dolasku u Madrid unatoč nemilosrdnom okruženju znali iskovati priče o uspjehu. Sergio Ramos sletjeo je u "kraljevski klub" iz Seville kao stariji adolescent da bi u međuvremenu izrastao u Realovu instituciju, vođu i kapetana. Raphael Varane je regrutiran kao 18-godišnjak iz Lensa za 10 milijuna eura i - premda samo godinu stariji od Kovačića - do danas je za Real odigrao 117 utakmica...
Ramos i Varane su, međutim, rijetki svjetionici u najčešće maglovitoj Realovoj transfernoj politici koju su predsjednici u modernoj eri oblikovali uglavnom u vulgarnom konzumerističkom ključu, braneći takav gard argumentom da Real mora i želi imati samo najbolje. Na tržište bi izlazili ustreptali kao šoping-kraljice pred kamerama, naoružani šalabahterom na kojem su luckasti prioriteti bili poredani otprilike ovako: 1) pronaći dvojnika Di Stefanu (Zidane, Ronaldo); 2) kupiti vlasnika Zlatne lopte (Kaka i znam da je teško povjerovati, Michael Owen); 3) maznuti zvijezdu Barceloni ( Figo, Laudrup); 4) svakako srušiti svjetski transferni rekord (Bale); 5, 6 i 7) angažirati igrača koji će prodati brdoooo dresova ( Beckham). Sve navedene kategorije podrazumijevaju da su se na ciljniku nalazili gotovi, brendirani igrači s unaprijed rezerviranim mjestima na terenu. Kao "nedokuhan" igrač Mateo Kovačić ne može računati na takav status i prisiljen je krenuti iz podruma iz kojeg nije uvijek lako pronaći izlaz na površinu. U tom smislu dovoljno je zaviriti u dossier Alena Halilovića.
U bogatoj lozi plemenitih hrvatskih veznjaka koji su u svojim ranim dvadesetim godinama gradili karijere na prestižnim nogometnim sveučilištima, Kovačić će najlakše uzora prepoznati u Zvonimiru Bobanu. Ispraćen iz Dinama kao originalna sorta, ona "desetka" iz našeg kolektivnog imaginarija koja jede loptu i drži utakmicu za ovratnik, Boban je u prvim inozemnim danima morao natrčati na zid pa progledati i dokučiti da će mu prtljaga dovučena iz domaje u Milanu samo stvarati probleme. Valjalo je zaboraviti zadane uloge, korigirati navike, peglati radnu etiku, ali opet s mjerom, tako da ne postaneš vlastita suprotnost na terenu, još jedan u nizu industrijskih veznih igrača. Boban je uspio, zaradio je dres standardnog igrača u najmoćnijoj europskoj momčadi devedesetih, premda se sa strane ponekad činilo da treneri brutalno žrtvuju njegov talent. Tek na kraju milanske avanture, pod Zaccheronijem, uskrsnuo je kao onaj Boban s početka karijere, "trequartista", figura koja maštovitim i suptilnim potezom obogaćuje predstavu i udahnjuje joj drukčiju dimenziju. "Bobanov scudetto" stigao je kao adekvatna nagrada, kao veliki finale prije spuštanja zastora na karijeru, ali nikada ga ne bi bilo da Boban prethodno nije bio spreman na odricanja.
Pobjednički mentalitet Realove svlačionice i opušteniji duh La lige trebali bi osokoliti Kovačića kao najtalentiranijeg predstavnika novog hrvatskog vala, ali Rafa Benitez već je upozorio igrača da pripazi na "apetit". Na startu ga čekaju klupa, trash-time, odricanje. Dokaz da i Real Madrid ponekad može biti korak naprijed samo na papiru...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....