Drugačiji profil igrača učinio je razliku na Rujevici, ali i ovakva neuigrana Rijeka ima šanse u uzvratu

Ova momčad Djurgardensa trenutačno je fizički puno spremnija od pomalo “teretne” momčadi Bijelih, i to ne samo zato što su u formi i ritmu utakmica u ligi koja im traje već tri mjeseca, već i zbog činjenice da imaju drugačiji profil igrača, posebice onih u napadu, kojima je glavna karakteristika ta brzina i motoričnost.

Snažni i brzi zadnji braniči Šveđana (Ekdal, a posebno Hien) praktički nisu napravili veću pogrešku osim kod spleta nesretnih okolnosti kada su primili jedini pogodak, Obregon je u toj konstelaciji snaga djelovao prilično bezopasno, teško je dolazio do lopte, a kada bi u rijetkim trenucima i došao do nje, izostala je prava reakcija. Kapetan Vučkić prečesto se, pak, spuštao praktički u svoju polovicu po loptu s kojom zna i može, no u tom je slučaju bio (pre)daleko od protivničkih vratiju da bi ih kvalitetnije ugrozio, a tada nerijetko fali i mirnoće u završnici. Ulaskom Frigana vezni je red malo “prodisao” i dobio na vremenu, riječki hitronogi napadač stalno je vršio pritisak na posljednju liniju ne dozvolivši im posjed i laki dolazak do gola Rijeke, a isto to su u veznom redu, svaki na svojoj poziciji, radili i Bušnja, te posebno Veldin Hodža, koji je zamijenio indisponiranog Marija Vrančića. Teško je ikoga suditi po dvije odigrane utakmice, no ispada da je Vrančić u ovom trenutku jedan od igrača Rijeke koji ne radi razliku na terenu i preko čije je strane išla većina napada Djurgardensa.

DAMIR SKOMRLJ

Konačno, u napadu i na krilu Šveđani imaju dva brzanca, Edvardsen i posebno Osoro nekoliko su puta probili desnu stranu, stvorili višak igrača brzom tranzicijom, a upravo su i njih dvojica bili autori pobjedničkog pogotka. Dva visoka, i samim time nešto sporija stopera Rijeke, imaju puno kvaliteta, no mana im je svakako brzina, na otvorenom prostoru (hint: donekle prvi, a posebno drugi gol) naprosto nemaju hitrosti u nogama postaviti se idealno ili ispratiti napadača kako bi ga osujetili u pokušaju udarca, stoga bi Tadić svakako trebao barem pokušati u Švedskoj istrčati s četvoricom u zadnjoj liniji i duplirati bokove kako bi isti mogli više pomagati spomenutoj dvojici. Konačno, Ivan Smolčić krivo se postavio kod prvog gola, no Smolčić je svojim radom i trudom zaslužio povjerenje struke, makar to značilo da kao dešnjak igra krajnje lijevog stopera s tri iza ili desnog beka u liniji četiri igrača.

Zašto Rijeka još uvijek u svom rosteru nema kvalitetnog i “prirodnog” desnog beka (Solano je duže ozlijeđen), igrača za sustav koji, pokazalo se barem dosad, puno bolje funkcionira za ovu momčad, svakako nije pitanje za Dragana Tadića. Konačno, uz određene korekcije sustava i sastava, te prije svega fanatičnu želju i trku, i ovakva Rijeka, neuigrana i na početku svog novog puta, ima šanse u uzvratu protiv Šveđana, koji su dobra momčad, ali nikako ne – nepobjediva.