Meksiko je bio brži, bolji, kompaktniji, konkretniji. Riječju, zasluženo je pobijedio. Dojam je da je Miguel Herrera bolje pripremio meč od Nike Kovača i da je “El Tri” djelovao psihološki stabilnije. Vidjeli ste po govoru tijela da su Marquez i društvo samouvjereni, kako znaju svoj cilj i da su razradili plan kako do njega doći.
Hrvatsku je na kraju skupo koštala boljka s kojom se kronično borila u pripremama za Brazil i tijekom Mundijala. Kovač nije pronašao trećeg veznjaka kao adekvatnu podršku Modriću i Rakitiću. Taj treći čovjek očito nije niti Danijel Pranjić, u Recifeu se taj pokušaj učinio kao prehrabar eksperiment s obzirom na važnost dvoboja. Nisu to prethodno bili niti Kovačić niti Sammir. Možda je ipak trebalo pokušati s klasičnim defenzivnim veznjakom, koji bi Modriću i Rakitiću omogućio da slobodnije zagrabe u napadački repertoar. Ovako su previše energije rasipali na pripremu i organizaciju napada.
U prvom poluvremenu gledali smo tipičnu “fifti-fifti” utakmicu, dvije podjednako suzdržane i oprezne reprezentacije koje čekaju suparnikov pogrešan korak. Iz iskustva mi je poznato da takvi mečevi najčešće bivaju odlučeni golovima iz prekida. Meksiko je prvi dočekao taj trenutak.
Jasna mi je bila Kovačeva odluka da nakon sat vremena utakmice krene u potjeru za rezultatom. Nije mi, međutim, jasno zašto je Hrvatska nakon ulaska Kovačića i izlaska Vrsaljka odjednom naočigled počela venuti i kopniti. Poslije izvršenih promjena reprezentacija je izgledala bitno slabije nego u prvih 60 minuta. I ako ćemo biti fer u ocjenjivanju, onda nećemo zaboraviti da je sudac Irmatov počastio Hrvatsku kada je zažmirio na očito Srnino igranje rukom u kaznenom prostoru.
Velika očekivanja u ovakvim prilikama često rezultiraju velikim razočaranjima. Nadam se da to neće biti slučaj s hrvatskom reprezentacijom i javnošću nakon svršetka ove avanture. Momčad je dočekala treću utakmicu na nogama i s objektivnim izgledima za plasman u nokaut-fazu.
Što može ovaj tvrdi Meksiko u nastavku turnira? Teško pitanje jer Mundijal za mene tek sada počinje. Sve ovo što smo dosad vidjeli bilo je pomalo kaotično, ali i vrlo, vrlo ohrabrujuće za nogomet. Momčadi poput Čilea ili SAD-a, na primjer, s razrađenom filozofijom igre, s pozitivnim stavom, sa željom za nadigravanjem. Nitko nije profitirao od čučanja u bunkeru i opstrukcije, što je super za igru.
Sada počinje hod kroz minsko polje, svaki pogrešan korak može značiti oproštaj od SP-a, što bi moglo rezultirati utakmicama s puno više taktiziranja. Nadajmo se da nećemo svjedočiti tako dramatičnom zaokretu i da će natjecanje ostati ovako atraktivno kao što je bilo i dosad.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....