Velike priče često imaju izvorište u malim, trivijalnim detaljima, a ona o postanku velikog Bayerna može se svesti na dva takva - na ćevape i jedan šamar.
Još do sredine 1960-ih današnji svjetski gigant nije bio najveći čak ni u svom gradu, a kad je 1963. osnovana Bundesliga, u njoj je završio 1860 München, dok je Bayern bio prisiljen tražiti svoj put do elite kroz čistilište regionalnih liga (2. Bundesliga pokrenuta je 1974.).
Ipak, te 1963. postavljeni su temelji za neslućeni uzlet kluba, a postavio ih je naš čovjek - Zlatko Čik Čajkovski. "Hrvatski treneri stvorili su veliki Bayern", rekao je Kaiser Franz Beckenbauer prije četiri godine u intervjuu za engleski nogometni magazin FourFourTwo. "Čik je od mene napravio pravog igrača, baš kao i od Seppa Maiera i Gerda Müllera. On je imao golem utjecaj na naš klub, kao i Branko Zebec poslije njega."
Upravo je Čajkovski bio protagonist anegdote o ćevapima, a Beckenbauer one o šamaru. No, prije nego što ih ispričamo, vratimo se načas još malo dublje u prošlost i rasvijetlimo korijene superkluba koji u utorak dočekuje Dinamo na svojoj Allianz Areni.
Sve prije šezdesetih iz perspektive današnjeg kluba izgleda kao pretpovijest, ali ona skriva i jedan gotovo zaboravljeni naslov prvaka. On se dogodio još 1932. kad je momčad, predvođena fenomenalnim 20-godišnjim reprezentativnim centarforom Oskarom Rohrom, u finalu prvenstva pobijedila frankfurtski Eintracht. Na klupi je tada sjedio Richard Dombi Kohn, austrijski Židov koji je prethodno sredinom 1920-ih trenirao Građanski, dok je predsjednik bio Kurt Landauer.
I baš kad se činilo da je na pomolu ekipa koja će na dulje vrijeme zavladati njemačkim nogometom, već je sljedeće godine više nije bilo nigdje - nikad se kasnije nije pojavila u finalu prvenstva, a na sljedeći je naslov čekala do 1969., tada već u ligaškom sustavu i sa Zebecom na klupi. Tako možemo reći da su prva dva naslova, međusobno razdvojena 37 godina, Bayernu donijela dva bivša trenera zagrebačkog kluba.
Početkom 1930-ih vrlo je velik broj Bayernovih članova, kao i nekolicina igrača prve momčadi, dolazio iz židovske zajednice. Dolaskom Hitlera na vlast 1933. klub je proglašen "subverzivnim" - za razliku od gradskih rivala "zehcigera" čiji su se čelnici rano priklonili nacionalsocijalistima. Trener Kohn je smjesta otišao i preuzeo Barcelonu. Predsjednik Landauer bio je prisiljen odstupiti, pet godina kasnije završio je u logoru Dachau, ali su ga nakon mjesec dana pustili kao zaslužnog vojnika iz Prvoga svjetskog rata pa je emigrirao u Švicarsku, ali mu je obitelj ubijena. U München se vratio 1947. i ponovno je izabran za predsjednika te je ostao na toj funkciji do 1951. godine. Veliki golgeter Rohr nije bio Židov, ali i on je pobjegao, prešavši u profesionalce (njemački nogomet tada je bio amaterski) najprije u švicarskom Grasshopperu, pa u francuskom Strasbourgu - nikad više nije igrao za reprezentaciju.
Nacisti i rat bacili su klub na koljena, pao je potpuno u drugi plan i trebalo je proći dugo vremena da se oporavi. Kad se na kraju sezone 1962./1963. sastavljala profesionalna Bundesliga, mjesto u njoj bilo je zajamčeno petorici prvaka regionalnih Oberliga, dok je ostatak biran po rezultatima klubova u prvenstvima i kupovima u posljednjih deset godina. Precizirano je i da jedan grad ne može imati dva predstavnika u inauguralnoj sezoni elitnog natjecanja. "Zehcigeri" su osvojili Oberligu Süd, što je automatski značilo da Bayern ne upada. Ispred njega je, uostalom, po akumuliranim rezultatima bilo još pet klubova iz regije.
Kako je Čik Čajkovski, tada najtraženiji mladi trener u Njemačkoj, završio baš u Bayernu, ni danas nije posve jasno. Bivši desni half HAŠK-a, Partizana i one legendarne reprezentacije iz 1950-ih, čiji prvi sastav i danas mnogi znaju napamet, bio je veseljak, pučki filozof i izjelica, nazvan tako zbog niska rasta (163 cm) kojim je nekoga jednom asocirao na opušak od cigarete. Trenersku diplomu zaradio je u Njemačkoj, učeći od slavnog Hennesa Weisweilera koji ga je ranije trenirao u 1. FC Kölnu te od milja zvao i "šupčina" - barem tako piše Uli Hesse u knjizi "Tor!" "(Čajkovski) se mrzio vraćati u obranu kada bi izgubio loptu. 'Čik!' urlao bi Weisweiler u takvim trenucima. 'Šupčino!' Čajkovski bi samo slijegao ramenima." No, kao trener je stvarno znao svoj posao. Preuzevši Köln, doveo ga je do naslova prvaka 1962., a iduće godine izgubio u finalu od Borussije Dortmund.
Prema priči koja je u Njemačkoj dugo slovila za urbanu legendu, ali ju je prije nekoliko godina ugledni magazin Der Spiegel potkrijepio svjedočanstvima suvremenika i iskopao neke njegove stare izjave, Čik je bio odlučan u želji da ode iz Njemačke i već je prethodno dogovorio razlaz s Kölnom, pretendirajući na klupu Barcelone koja mu je poslala vrlo unosnu ponudu. Međutim, navodno ga je njegova žena Rada - koju je, čak i pred medijima, zvao 'Komandant' - natjerala da se predomisli. Radi se sviđalo u Njemačkoj i apelirala je na njegovu strast prema balkanskom roštilju.
"Komandant je rekao da u Barceloni nema ni ćevapčića ni ražnjića, ali ih u Münchenu ima", citirao je Der Spiegel rečenicu koja je navodno slomila Čika i potaknula ga da prihvati neizvjesnu avanturu u bavarskoj prijestolnici. "Dođi, imamo jako puno nadarenih dječaka u juniorima", rekao mu je Bayernov predsjednik Wilhelm Neudecker. I tako je završio u poluamaterskom klubu znatno manjeg ugleda i od Barcelone i od Kölna.
Među tim klincima bili su golman Sepp Maier te Franz Beckenbauer, vjerojatno najveći njemački nogometaš svih vremena. Ovaj drugi u djetinjstvu je bio golemi fan 1860 Münchena: rođen u radničkoj obitelji u Giesingu, kvartu koji je slovio za najjače uporište "zehcigera", od malih je nogu sanjao da će igrati za njih. Kad se ispostavilo da njegova tadašnja momčad, mali 1906 München, ne može više financirati mlađe kategorije, 14-godišnji Franz je nagovorio suigrače da svi zajedno odu na probu u njegov omiljeni klub. No, prije toga su u finalu nekakvog regionalnog turnira igrali baš sa "zehcigerima" i jedan njihov igrač cijelu je utakmicu provocirao, a na kraju i ošamario Franza: on se tada zakleo da nikada neće igrati za klub čiji se nogometaši tako ponašaju i otišao je u Bayern.
Čik ga je zatekao kao jedva 18-godišnjeg veznjaka. Ubrzo mu je pridružio i vršnjaka, "malog debelog" (kako ga je on zvao) Gerda Müllera kojega je pronašao u opskurnom Nördlingenu i pretvorio u strašnog kralja strijelaca (398 golova u 453 nastupa za klub, 68 u 65 nastupa za Zapadnu Njemačku!). Čajkovski je preporodio Bayern: dvije godine trebalo mu je da ga uvede u Bundesligu, a do 1968. je uzeo dva kupa i jedan Kup pobjednika kupova.
Zanimljivo je da je on u klub doveo prvog hrvatskog nogometaša. Ante Vučkova, centarfora tada prvoligaške Trešnjevke, malo tko se danas sjeća, ali 1965. je bio najskuplji igrač Bundeslige. U debiju je zabio odlučujući gol, ali već u drugoj utakmici mu je slomljena noga i nikad više nije zaigrao za prvu momčad. Sljedeći hrvatski igrači u Bayernu bili su tek braća Kovač 2001. godine.
Čajkovski je bio kultni lik, omiljen među igračima kao malo koji trener prije ili poslije. Beckenbauer se u jednom intervjuu prisjetio anegdote iz 1969. kad je Čik sa svojim novim klubom Hannoverom (godinu kasnije već je bio u Dinamu) u zadnjem kolu prvenstva gostovao kod Bayerna kojemu je trebala pobjeda da bi osvojio naslov. "Pobijedili smo 2-1, a Čik je poslije utakmice uletio u našu svlačionicu i očiju punih suza povikao: 'Moji dečki!!!'" Premda je titulu osvojio njegov nasljednik Zebec, igrači su slavili sa starim trenerom.
Čikov suigrač iz Partizana i reprezentacije, također rođeni Zagrepčanin, Zebec je uveo moderni nogomet u Bayern - uveo je stil s inzistiranjem na posjedu lopte, ali i puno više "obavezne igre" te čvršćom obranom u koju je premjestio Beckenbauera kao jednog od prvih klasnih libera. U Njemačkoj mu priznaju status velikana (kasnije je i HSV doveo do finala Kupa prvaka); on je, poslije Tomislava Ivića, nesumnjivo i najuspješniji hrvatski trener u povijesti. No, u Bayernu ga nikad nisu voljeli kao Čika: razlog je to što je po karakteru bio tiranin, a njegovi učestali okršaji s alkoholnim demonima samo su to pojačavali.
Istovremeno s vladavinom hrvatskih stručnjaka, koja je potrajala od 1963. do 1970., Bayern je rastao i u svakom drugom smislu. Već je tada počeo uvoditi neke moderne načine poslovanja - poslije opsežne medijske kampanje priskrbio si je nekoliko slavnih fanova, a već 1967. pretekao je gradskog rivala po broju članova (iako su "zehcigeri" samo godinu ranije osvojili naslov). Godine 1972. na poklon je dobio novi, golemi stadion sagrađen za Olimpijadu, a zatim je osvojio tri Kupa prvaka zaredom (1974., 1975. i 1976.). Do kraja tog desetljeća već je toliko logistički i financijski ojačao da je počeo preotimati konkurentima najbolje igrače. Tako je u München stigao Karl-Heinz Rummenigge, odrastao u neposrednoj blizini Borussije Mönchengladbach (tada najvećeg konkurenta); Lothar Matthäus počeo je u Gladbachu i prešao u Bayern. Na sličnom su principu nastavili i u kasnijim desetljećima, kupujući najtalentiranije i najbolje igrače od najbližih konkurenata.
Iako do sredine 1960-ih nije bio velik klub čak ni po domaćim mjerilima, Bayern je imao tu sreću što se "pojavio" u pravo vrijeme - kad je njemački "Wirtschaftswunder" (ekonomsko čudo) zaživio u punom obujmu, a istovremeno je i nogomet počinjao iskorak u novu eru. Osokoljeni uspjesima reprezentacije i klubova, ekonomski giganti (poput Adidasa ili Audija) počeli su snažnije podržavati nogomet i još danas podržavaju Bayern. Dok su drugi živjeli od romantike, Bavarci su prvi shvatili potencijal koji se tu krije i dospjeli do toga da su danas treći najbogatiji klub na svijetu (iza Real Madrida i Manchester Uniteda), koji uprihođuje više od pola milijarde eura godišnje, više nego dva njegova najbogatija domaća rivala, Borussia Dortmund i Schalke, zajedno. Također ima i najviše članova na svijetu, a među njegovim su partnerima još i kompanije poput Lufthanse, Coca-Cole, Henkela, Samsunga…
Ali sav taj ekonomsko-sportski Sturm und Drang ne bi bio moguć bez one momčadi s Kaiserom, Maierom i "malim debelim" Müllerom - bez Čika Čajkovskog i njegovih ćevapa.