Pogodilo me, stresla me ta tužna vijest o odlasku Tomice Židaka, tako da sam uzdrman kao i mnogi koji su ga poznavali, još više oni koji su ga čitali. Znalo se da ima srčanih problema, javljalo se da je u kritičnom stanju, pa onda ipak stabilno i sve bolje. Nažalost, Žile je izgubio tu bitku.
Imao je petlje
On je dobio mnoge borbe, bolje kazati sve ratove na temelju svojih tekstova i u njima procjenama, premda je u nekim situacijama znao biti i opor, katkad čak i surov. No, Židak je, najkraće rečeno, veličanstveni sportski novinar. Dugo sam u novinarstvu, upoznao sam brojne kolege u tih pedesetak godina rada, bilo je i ima sjajnih, izvanserijskih, ali kao što su Miljenko Smoje i Tomislav Židak, takvih nema. Nije ih bilo, neće ih ni biti...
O, bilo je situacija kad se nismo slagali, nas dvojica često ušančeni u obranu klubova o kojima smo najčešće pisali, on o Dinamu, ja o Hajduku. Tomica je znao, na suptilan način, okrenuti stvari na svoju stranu, ali je imao petlje i priznati drugima da su u pravu. Naprimjer, glede prekrajanja povijesti Dinama, alias Croatije.
Jedinstven sportski novinar, koji je bio u stanju i neke neobranjive situacije i odnose objasniti na svoj način, drugačije, pretvoriti ih u pobjedničke. Pamtim brojne njegove novinarske parade, maestralne razgovore, u svojoj arhivi čuvam isječke njegovih kolumna, obavezno sam iščitavao njegove priče “Iz maksimirske šume”. Eto, bio sam poklonik njegova stila pisanja, ali i protivnik načina života. Naime, Židak se nije štedio, njemu su novine bile svetinja, to pisanje i javljanje na rok zbog čega je otišao prije roka.
Vjerojatno se zbog tih silnih pritisaka i stresova, zbog strasti i odgovornosti prema novinama, znao opustiti, pa i trošiti na neumjereni način. No, Židak je u svakom trenutku ostajao lucidan, izravan, na svoj način nekomforan i zato jedinstven. Bilo mi je silno žao, ujedno bilo me i stid, kad su ga neke navijačke hulje na stadionu u Poljudu okružile i ispljuvale, jednako kao kad su ga vrijeđali, obračunavali se s njim na nedostojan način.
Ikona novinarstva
Židak se po svojem opusu za života pretvorio u ikonu sportskog novinarstva, dosegnuo je takav status da nije trebao nagovarati, pogotovo moliti sugovornike za razgovor, čak i one najznačajnije u našem sportu, već su se oni osjećali počašćeni što će Židak o njima pisati. Pa ako je itko na temelju svojih tekstova bio ključan s jedne strane za tiražu, a s druge strane prepoznat po originalnom načinu pisanja, onda Židaku pripadaju sve zasluge i slava.
Kad sam u jesen 1996. napustio svoju Slobodnu i potpisao za Sportske novosti ključnu prevagu je imao Židak, koji me nazvao, pozvao, rekao: “Dolazi, zajedno smo jači.” A to se dogodilo i prije dvije godine, kad me kao umirovljenika, pozvao da, kako je rekao, “pojačam Jutarnji list”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....