Poznati hrvatski menadžer Danko Đikić kaže da ulaganje raznih investicijskih fondova u klubove i igrače nije nikakva novina. Isto tako, kad je plaćanje poreza u pitanju, kaže da se nogomet ne može izuzeti od bilo kakvog drugog poslovanja raznih tvrtki ili korporacija.
- Pa pogledajte samo u kojim su europskim državama registrirane tvrtke poput Googlea, Facebooka, NIKE-a, IBM-a, Volkswagena... da ne nabrajam dalje. Registrirane su u Irskoj, Luksemburgu i Nizozemskoj, jer je tamo porez najmanji. Traže se poslovni modeli kako bi se plaćao manji porez. Nije to ništa dramatično, nije ništa novo. Nogomet je veliki biznis. Nije to ništa ilegalno. Samo se koriste mogućnosti. Naravno, možda neke stvari ispadnu nelegalne, ali o tome se ne može govoriti dok se ne vide ugovori.
Kad je nogomet u pitanju, FIFA-a zabranjuje vlasništvo treće strane, ali se ta “treća strana” dogovori s klubovima kako bi se zaobišla ta zabrana. One mogu kupiti igrače, a prava se formalno prenesu na klubove, što Kuća svjetskog nogometa ne brani. Recimo da se to pravilo FIFA-e zaobiđe “diplomatskim” putem.
- Pioniri takvog posla prijavili su se u Južnoj Americi, radilo se o investicijskom brazilskom fondu Traffic Sports Marketing, a u Europi je takav model “patentirao” Porto kako bi bio kompetitivan u europskim natjecanjima, poglavito u Ligi prvaka. Da sad previše ne duljimo, Porto je ušao u fond poznatog menadžera Mendesa. Recimo, Atletico iz Madrida nije kupio Falcaa, nego ga je kupio fond Mendesa za 45 milijuna eura. Recimo, ovaj fond Doyen Sports je kasnije nastao na tom principu. Falcao je, recimo, u Europi bio prva “priča o fondovima” kad je Europa u pitanju.
Doyen Sports glavni igrač
Menadžer koji se itekako razumije u materiju objašnjava...
- Zato je Porto mogao dovoditi sve te sjajne igrače iz Brazila i Kolumbije. Naravno, kad su se ti igrači prodavali, oni su fondu davali oko 50 posto od transfera. Iskreno, i ja sam se na početku čudio kako je Porto s obzirom na svoju financijsku situaciju ulazio u utrke s klubovima iz Premiershipa, ili s Realom i Barcelonom. Nakon njih je u takav model ušla Benfica. Danas je Doyen Sports glavni “igrač” na europskom tržištu. Isto tako tu je poznati menadžer Pini Zahavi koji ima fond Gool football Malta Ltd.
Prije tri godine Traffic Sports podigao je ljestvicu, pa je kupio - klub. Radi se o Estorilu. Tako se na posve legalan način zaobilazi pravilo FIFA-e. Takvi modeli ne prolaze, recimo, u Njemačkoj, prije nisu ni u Engleskoj, ali se sad i tamo pojavljuju. Naravno, sve zavisi što je uglavljeno u ugovorima, klub kod prodaje nekog igrača može fondu koji je u njega uložio dati i 70 ili više postotka od transfera. Sve ovisi o dogovoru klubova i fondova. Fond može također kupiti igrača bilo kojeg kluba, a onda mu osigurava adekvatnu prodaju u neke velike klubove, jer ljudi iz tih fondova imaju, naravno, najbolje veze u svim dijelovima svijeta. Tako da zapravo iza klubova stoje ti fondovi koji itekako mogu pomoći kod transfera. A za taj posao uzimaju postotak od transfera.
- Iza tih fondova stoje biznismeni, jako bogati ljudi koji će radije investirati u nogomet, nego recimo u neku kompjutorsku tvrtku. Taj Doyen Sports je, recimo, financirao Sevillu, Espanol, Twente... Fondovi ulaze u nogomet, klubove i igrače, te ih često i drže na životu. Dakle, nije to ništa novoga, ali sad je to dobilo medijsku pozornost. Danko Đikić nam je kazao da nema saznanja o ovoj priči između Doyena i Ante Ćorića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....