Srpanjski početak nove natjecateljske godine bit će uvod u 25. prvoligašku sezonu na stadionu u Zagrebačkoj ulici u povijesti nogometne igre u Varaždinu.

Osvajanjem drugoligaške titule za samo godinu dana po kratkom postupku Varaždin se vratio među hrvatsku klupsku kremu. Veliko slavlje što su donijela čak 63 boda podijelili su igrači, vodstvo i navijači uz posebne čestitke stručnom stožeru kojeg je od 7. kola predvodio Mario Kovačević. Trener koji je iz svlačionice na travnjak uspio prenijeti pobjednički gard svoje momčadi, postavši tako ljubimcem brojnih navijača na tribinama stadiona Varteks.

Podrška predsjednika

Bezbrojnim čestitkama na adresu ovog samozatajnog i marljivog kreatora nogometne taktike, ovih dana priključila se i odluka kluba da mu produlji suradnju i povede momčad u predstojeću 2022./2023. sezonu. Još nam je uoči predaha između dviju proteklih sezona predsjednik kluba Dražen Vitez jasno rekao:

- Mi smo angažiranjem Marija Kovačevića za trenera napravili presudni potez u nastojanju da osvojimo prvo mjesto. Iskreno sam uvjeren da ćemo zajednički stići do postavljenog cilja - prognozirao je u siječnju prvi čovjek kluba.

Sve se pokazalo točnim, a nas ponukalo da se upoznamo sa zanimljivom životnom i nogometnom pričom trenera koji je danas danas pravi ljubimac varaždinske publike.

Prvi nogometni koraci vezani su uz rodnu Jablanicu gdje je u mjesnoj Turbini krenuo s godinu dana mlađim Hasanom Salihamidžićem Bracom, danas sportskim direktorom Bayerna, čiji im je otac bio prvi trener. Kada su Marijevi roditelji 1986. godine preselili u Sarajevo, zajedno s njima još njegovi sestra i brat, s loptom se nastavio družiti na Koševu. U mlađim selekcijama učitelji su bili “dva Boška s dva ćoška”, Prodanović i Antić, legendarna krila iz sastava prvaka Sarajeva. Najviše u toj dobi sazrijevanja naučio je, sam kaže, od Ante Rajkovića. No, idila i normalni razvoj kratko su potrajali jer je stigao rat.

- Tih smo dana trenirali igrajući uglavnom mali nogomet, znalo se dogoditi da se okupimo na mjestu gdje smo bili dam ranije, ali dvorana u kojoj smo dan ranije trenirali, više nije postojala - opisao je ratnu zbilju Kovačević.

Iz tih ratnih vremena ostala mu je jedna posebna uspomena: bio je sudionik prve ratne utakmice u napaćenom Sarajevu i to na strani domaćina protiv selekcije UNPROFOR-a. U trećoj godini rata, uzbuna i granatiranja odlučeno je da svoj životni i nogometni put nastavi u Hrvatskoj. Te 1994. godine, s jednom torbom u ruci stigao je tetki u Zagreb. Igra sudbine odredila mu je odlazak u Varaždin, gdje ga je prihvatio direktor Nevenko Herjavec uz smještaj na stadionu. Varteks je u to vrijeme bio pri samom vrhu Prve HNL, pa je kao mladi igrač upućen na posudbu u tadašnjeg drugoligaša Podravinu iz Ludbrega.

- Nekoliko puta došao me gledati trener Ivanković, vratio sam se u Zagrebačku ulicu kada je trener bio Predrag Stilinović.

Odlično u Slavenu Belupu

I onda nova posudba u Belišću, tada članu Prve B lige. Nakon epizode u drugoligašu Budućnosti iz Hodošana, zajedno s Lađevićem i Durakovićem, sljedeće čak 4,5 godine Kovačević je nosio dres Slavena Belupa.

- U igračkom smislu bile su top moje najbolje i najuspješnije godine. S prvoligašem iz Koprivnice nekoliko smo se puta probili na europsku scenu, igrali protiv zvučnih inozemnih momčadi. Imali smo tada vrlo dobru momčad.

Uslijedio je prvi i jedini inozemni angažman, u redove slovenskog prvoligaša Nafte iz Lendave, da bi se potom odlučio za novog prvoligaša Međimurje.

- S tim sam kao jedini igrač zaokružio popis četiri prvoligaša u dvije susjedne zemlje, smještenih u samo 50-ak kilometara, za koje sam nastupao - kaže naš sugovornik koji je s približavanjem okončanja aktivnog igranja donio odluku da postane trener.

U čakovečkom klubu na početku je preuzeo limače, među njima je bio i Leonard Vuk, sadašnji prvotimac Varaždina. Položio je ispit za trenera B licence 2005. godine i tu počinje druga etapa njegova nogometnog uspona. Prvu samostalnu ulogu imao je sa seniorima trećeligaša Nedelišća, da bi u Međimurju slijedio pravi početak sjajnog opusa. Klub sa stadiona Mladosti pod njegovim je vodstvom osvojio tri naslova, ali postavljeni uvjeti bili su nepremostiva prepreka za povratak u Prvu HNL. Nešto prije toga za trenerski se poziv opredijelio veći broj bivših igrača, a dobro se sjećamo napomene Stanislava Vugrinca, dugogodišnjeg instruktora HNS-a iz Varaždina, koji ostavio duboki trag u brojnim mladim selekcijama Hrvatske.

- Iz ove generacije najtalentiraniji i najambiciozniji je Mario Kovačević. Nastavi li tako mogao bi puno postići.

Danas, 15-ak godina kasnije, riječi iskusnog nogometnog pedagoga i teoretičara pokazale su se itekako točnima. Zatim slijedi još jedna titula s momčadi Strmca iz Bedenice pokraj Zeline, ambiciozne sredine u tom vremenu. A onda još jedan povratak u školu u Zagrebačkoj ulici, gdje podučava razne selekcije i generacije. Da bi se u sezoni 2017./18. nakon 7. kola ukazala prilika u tadašnjem drugoligašu. Anulirajući veliki zaostatak stigao je korak do Gorice, pa onda momčad vodio u kvalifikacija protiv Istre 1961. Manjkao je Varažinu jedan pogodak za prolaz u Prvu HNL i uslijedio je novi rastanak.

Prekrasni svibanj

Preuzevši trećeligaša Polet iz Sv. Martina na Muri Kovačević je izborio novi, njegov peti pobjednički naslov. u godinama što slijede vodi redom Polet, Podravinu, Mladost (Ždralove) i Međimurje. S deset uzastopnih pobjeda Ždralovi slave naslov prvaka, ali dolaze opet kvalifikacije i eliminacija od Jaruna:

- Od tada kvalifikacije su mi se zamjerile. Toliko, da su kojim slučajem bile na rasporedu krajem nedavnog prvenstva, da bih sigurno prije njih dao ostavku. Srećom, toga nije bilo, a mi smo uz puno želje i truda, s osvojena 63 boda ostavili iza sebe konkurenciju - kaže trener koji će uvijek u prvi plan izdvojiti zasluge svojih igrača.

Za kraj ove priče o nogometnom putu dugačkom već pune 34 godine, stigli smo do prošlog svibnja, koji će imati svoje mjesto u almanahu NK Varaždina među najvažnijim datumima. Ali i Maria Kovačevića, jer mjesec je to u kojem je rođen (17. svibnja 1975.). u kojem je osvojio svoju sedmu titulu prvaka (lijepi prosjek za 15 godina trenerskog poziva). Čudnom koincidencijom u istom mjesecu rođeni su i svi ostali članovi njegovog stručnog stožera. Napokon, pri njegovu kraju proslavio je i dva desetljeća braka sa suprugom Lanom, uz svoje kćerke Niku i Ivu. I dok traje ovih nekoliko dana odmora, Mario je već svim mislima u sezoni koja mu predstoji kao vrhunac dometa u struci:

- Trenerski poziv je stalno dokazivanje. Stoga želim postići još više i nikada se neću od toga umoriti, pogotovo ne u Varaždinu koji je moj klub i grad.

Što drugo nego mu poželjeti početak nove uspješne dionice u nastavku trenerske karijere.