Ante Vukušić potpisao je veliku Hajdukovu bajku. Pogotkom Anderlechtu u dramatičnoj završnici susreta ušao je u klupsku povijest sa samo 19 godina u životnom kalendaru. Pogodak za pobjedu Belgijancima, za takav kraj susreta ne pamti se na Poljudu u Hajdukovim dvobojima.
- Pomislio sam u tom trenutku “što će biti ako promašim”. Ali, hrabro sam opalio po lopti i to lijevom nogom. Lagano je ušla, a mojoj sreći nije bilo kraja. Nisam znao kamo prije potrčati - ispričao je Vukušić trenutke koji će navijačima Hajduka ostati u trajnoj uspomeni.
Od velikog uzbuđenja nije Vukušić dugo mogao dati urin za dopinšku analizu. Gotovo dva sata je čekao i pritom pojeo ćevape i popio dva piva.
- Nisam popio pivo nikada prije. Ali rekli su mi ljudi, “popij pivo, prije ćeš biti gotov”. Međutim, nije išlo, uzbuđenje je bilo preveliko i morao sam čekati i čekati. Teže mi je bilo dati urin nego postići pogodak.
Nije petak bio običan dan za Antu Vukušića.
- U Sinju su me na svakom koraku svi zaustavljali. Automobilske sirene su se čule čim bi se negdje pojavio. Slavilo se kao da sam pogodak postigao koji minut prije nego li su me ljudi vidjeli. Mobitel? Poruka, čestitki, ma milijun. Nisam se odvojio od telefona cijeli dan. Prekrasan osjećaj i dan koji zaista vrijedi doživjeti - kazao nam je Vukušić.
U prvoj momčadi debitirao je u travnju 2009., a prvi pogodak za Hajduk postigao je Dinamu na Poljudu (2:2) prije 16 mjeseci.
- Do ovoga pogotka Anderlechtu taj mi je pogodak Dinamu bio najdraži. Ali, sada definitivno imam gol koji je na prvom mjestu.
Od Dinama do Anderlechta puno je napredovao. Prije godinu dana je kod trenera Reje bio na margini. Pogodak, pa tribine, pa opet mala minutaža. Tako je prolazila prošlogodišnja jesen. Reja je vidio Vukušića kao igrača na desnom krilu gdje je namjeravao iskoristiti njegovu brzinu. Međutim, Reja je otišao, a Poklepović se opredijelio za Vukušića kao prvog napadača.
- Vukušić svih 90 minuta trči, stalno napada i silno se troši. Takav napadač zaslužuje povjerenje - naglašavao je Poklepović prošlog proljeća.
Šest pogodaka u prošloj sezoni, a danas već ima sedam na svom kontu.
- Mogao bih do 20 pogodaka ove sezone. Samo treba nastaviti, raditi što više i bolje - poručio je Vukušić.
Mama Vukušić: Ante je naš ponos i dika
- Rodio se u najgore ratno vrijeme, 4. lipnja 1991., imao je samo tri mjeseca kada smo pobjegli iz svog sela Satrić na Peruči, gdje smo podigli kuću. Živili smo po podrumima u Sinju, Splitu, Klisu..., malo pomalo, zajedno s djeverom, skućili smo se tu u Sinju - kaže u toj istoj kući na Jakinu gumnu Iva Vukušić (43), majka Ante Vukušića, hajdukovca koji je u četvrtak donio pobjedu nad Anderlechtom.
- Ćaća je utakmicu gledao na Poljudu, ja u spavaćoj sobi, da mogu koncentrirano pratit igru, a dica, Anđela (17) i Marko (13), u dnevnom boravku. Svi smo očekivali kraj utakmice, a kada je Ante dao gol, okupili smo se u dnevnom i skakali. Euforija. Uvijek tako gledamo, otac na stadionu, ja u jednoj, dica u drugoj sobi. Najteže je kad Ante ima šansu, a ne da gol. I susjedi su došli čestitat, žešće nego kad je Ante dao svoj prvi gol za Hajduk lani u derbiju protiv Dinama. Slavili smo s prijateljima kad je, oko ponoći, Ante došao kući i pravac u krevet. Spavao je do 11, otišao u grad na kavu, dao jedan intervju, pa u Split - kaže majka Iva.
Jeste li ponosni, pitamo.
- Pa jesmo, ali se trudimo ostati na zemlji - odgovara majka. - Meni je ponos i dika kad izađem na kavu pa mi ga ljudi hvale kako je tih, povučen, da se ne uznosi tim - kaže otac Ivica (47), monter strojeva, i dodaje: - Ante je uvik bio sramežljiv, a takav je i danas. Jedno obično dite, takvi smo i mi, tako smo ga i odgojili. Kad je Ante dao prvi gol za Hajduk u derbiju protiv Dinama, sutradan ga vidim vozi bicikl i liže sladoled. Obično dite. Nije od diskoteka, ako ima divojku, ne prijavljuje. Meni je najvažnije, i to mu stalno govorim, da nisu važni novci, da je najvažnije da ostane čovik i bude karakter i da bude na zemlji. Ante nema, kažu roditelji, nikakvih rituala uoči utakmice niti poseban režim prehrane.
- Loš je za hranu, on će pojist šta se skuva. Niti dobro jede niti zahtijeva. Voli grickalice i sokove - kaže majka koja se posvetila obitelji 1995., kada je ostala bez posla u sinjskom pogonu Jugoplastike.
Kakvu budućnost roditelji žele svome sinu, pitamo ih.
- Neka igra dok ga zdravlje služi, mlad je, a onda bi bilo dobro, a to je i njegova želja, da završi neki fakultet, a kad dođe vrime za cure, neka nađe neku dobru - odgovaraju roditelji.
Antin brat Marko dodao je da je krenuo bratovim stopama i trenira u sinjskom Junaku. Navodno je brži nego brat u njegovoj dobi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....