VITEZ IZ ZADRA 'Želio sam biti izbornik i predsjednik HNS-a, ali shvatio sam kako stvari funkcioniraju...'

Josipu Skoblaru, našemu slavnome nogometašu, visoko priznanje francuskoga predsjednika Francoisa Hollandea, koji ga je proglasio "Vitezom nacionalnog reda za zasluge", zasigurno je vrh neizbrisive sportske karijere. Onda ne čudi što je nedavno u Zadru, u Gradskoj loži, postavljena izložba fotografija koje podsjećaju na te velike dane Zadranina koji je svojim golovima "pokorio" Europu i postao vlasnikom "Zlatne kopačke"!

Michele Boccoz, francuska veleposlanica u Republici Hrvatskoj, u Zadar je preko svojeg izaslanika Gerarda Denegrija, poslala pismo u kojemu je njezina ekscelencija, obraćajući se osobno slavljeniku i građanima Zadra, podsjetila:

- Vi ste jedan od najvećih sportaša koje je moja zemlja imala čast imati, zvali su vas Dalmatinski orao – slikovit je opis Skoblarove ere u dresu Olympiquea, u kojem se proslavio s 44 gola u jednoj sezoni.

Nezadovoljni roditelji

- Nisam se nimalo iznenadio kad je u Marseille stigla vijest o tomu kako me je francuski predsjednik odlikovao visokim priznanjem, jer znam koliko sam dao i koliko me zbog toga cijene. Tamo sam prihvaćen i adaptiran, osjećam se kao kod kuće - mirno će Skoblar za Slobodnu Dalmaciju, kojega smo zatekli u Privlaci kod Zadra, odakle vuče korijene.

Francuzi su njemu u čast priredili vino "Cuvee 44", ulica u staroj luci Marseillea, čiji je ambasador, nosi njegovo ime.

Svatko onaj komu je, barem u tragovima, ipak najvažnija sporedna stvar na svijetu nogomet, dobro poznaje životni put majstora baluna iz grada košarke.

- Mnoge sportske karijere imaju dosta poveznica, sličnosti i osobitosti, odnosno, svi smo sport spoznali na ulici, u čemu nisam izuzetak, jer sve moje igre u djetinjstvu imaju doticaj s Kalelargom. Tu je sve počinjalo i završavalo i od trenutka kad je moj otac, čija je poslovna vizija bilo ugostiteljstvo, stigao iz Privlake u Zadar, međutim, on i majka nisu previše voljeli nogomet. I zato oboje nikad nisu mogli prihvatiti mogućnost da bi njihov sin jednoga dana mogao živjeti baš od sporta.

Meni je pak ta spoznaja, da je nogomet prava prigoda za život, brzo stigla u glavu i želio sam na sve načine usavršiti se u ovom sportu, pa mi nije smetalo što sam počeo s krpenjačom, nastavio s ispuhanom teniskom lopticom, dok nisam došao u posjed prave lopte – prisjeća se Skoblar.

Hajduk se nećkao

Čim je postao svjestan svojih vrijednosti, nije previše razmišljao, spoznao je u to vrijeme čak i to odakle treba krenuti u nogometni svemir...

- Znao sam u to vrijeme da se jedino preko Beograda može proći dalje. Izbor je bio OFK Beograd, iako se i Crvena zvezda zanimala za mene, međutim, uvijek moraš imati onaj "špurijus", odnosno, osjetiti kojim putem krenuti. Beogradski stadion Karaburma bio je moja lansirna rampa - ustvrdio je Skoblar, koji poput svih nogometnih velikana tvrdi...

- Sve se vrti oko talenta, a takvih kojima je to priroda dala danas je, nažalost, sve manje. Moja maksima je bila jednostavnost, a to je ono najteže u nogometu, zato i jesam zabijao gdje god da sam igrao. Svoj prvijenac u majici OFK Beograda nikad neću zaboraviti, igrali smo protiv zagrebačke Lokomotive, puhala je košava i uz njezinu pomoć lopta je završila u suparničkoj mreži.

Onda je krenulo – veli Skoblar, čije nogometno umijeće nije moglo ostati izvan stručnog oka brojnih nogometnih menadžera. Najbrži su bili Nijemci, Hannover 96 nije previše razmišljao, za razliku od Hajduka u kojemu se Joško (tako ga zovu prijatelji op.p.) zadržao samo jedan dan.

- Upravo tako, možda i manje od 24 sata! Odmah sam shvatio kako se moram javiti blagajniku da mi namiri putne troškove da kupim kartu za brod i vratim se kući u Zadar. Dalje znate, već sam rekao što se događalo – nasmijao se Skoblar, koji drži da je susret s Bundesligom nešto o čemu su mnogi sanjali.

Hladnoća u Njemačkoj

- I ja sam bio među njima, ali je moj san uslišen. Jest, u početku se nisam mogao adaptirati, hladnoća mi je pravila probleme pa mi je dobro došla šestomjesečna posudba u Marseille. Jer u Olympiqueu su imali dovoljno strpljenja, čekali su istek mojeg trogodišnjeg ugovora s Hannoverom 96 i vratili me u Marseille. Zauzvrat sam zabio 44 gola u jednoj sezoni – podsjetio je čovjek u čijem je vlasništvu zlatna kopačka. Dugo je čuvao rekord, onda se pojavio Leo Messi, koji je u jednoj sezoni zabio 46 golova...

- Sjajan igrač, prva razina, onda tek dolaze drugi. Ponavljam - velikim ga je učinila jednostavnost! Ali i Messi, kao i mnogi drugi, mora znati kad se povući i napustiti nogometnu scenu. O mojoj se zna dovoljno dobro, ono čemu pak osobno pridajem više pozornosti jest moj ostanak u nogometu i trenerska karijera u kojoj sam prošao sve, baš sve, od trenera do generalnog menadžera, sportskog direktora i savjetnika. Rijeka je bila moj dom, u Hajduku sam bio dva puta i ostavio trag, osvojio dva Kupa i ponosim se ostvarenim na Poljudu – veli Skoblar.

Nokautiran Poklepović

Priča nas vraća u 1991. godinu neposredno uoči Domovinskog rata, na utakmicu Jugokupa u Beogradu. Hajduk kontra Crvene zvezde. A Skoblar je trener Hajduka...

- Po mnogima u to vrijeme, utakmica se nije trebala ni odigrati, u tomu su bili složni od državnog vrha do klupske uprave. Bio sam jedan od rijetkih koji je zagovarao da se putuje na taj dvoboj, isključivo radi sporta. Koliko sam bio usamljen u razmišljanju, najbolje oslikava činjenica da nitko nije htio sjediti na klupi uz mene. Rekao sam im: "Ne trebate biti tu, pođite u miru na tribine, sam ću biti s igračima i boriti se do kraja!"

To finale, u kojemu smo golom Bokšića pobijedili s 1:0, za mene je bilo nešto veliko – ushićeno će Josip, od kojeg smo saznali kako je, nedugo zatim, nakon njegova odlaska s Poljuda, nastradao trener Stanko Poklepović kojega je, dok se još igralo prvenstvo bivše države, nokautirao igrač Zvezde Dragiša Binić. Jest, sve se vidjelo u dokumentarnom filmu koji su Špaco i Skoblar odgledali zajedno u Splitu.

- Oni su bili toliko ljuti na taj izgubljeni trofej u Kupu koji je, uzgred rečeno, ostao u trajnom vlasništvu Hajduka, da su čitavu utakmicu bili fokusirani na mene, jer sam ih, kao, najviše provocirao.

Jesam, ali na sportskoj razini. I čim je završila premijera tog filma, u kojemu se opisuju zbivanja na prvenstvenom ogledu, gdje se na snimci lijepo vidi kako buletu za "moje grijehe" plaća Stanko, uslijedilo je Špacino pitanje: "Ma jesi ti to vidio, Joško, što mi je napravio ovi mulac!".

Odgovorio sam mu: "Jesam, ali bih ja njega složio na pod prije negoli je uopće zamahnuo!" Uh, slatko smo se nasmijali obojica na to – veselo će Skoblar.

Zadar zaslužuje više

A odradio je i svoje sekvence u "modrom", Dinamovu salonu...

- Je, imao sam godinu dana Dinamovu svlačionicu, ali u to vrijeme nisam imao uz sebe klupsko vodstvo, praktički, bio sam usamljen! Onda se pojavio Velimir Zajec, došao je kao sportski direktor a da ja kao trener to uopće nisam znao. Doista, ispod svake razine, rekao sam Zeki.

Kakvi su to likovi, baš likovi, bili u Dinamu – čudio se Skoblar, koji je osjetio kako je raditi u velikom klubu kao što je Hamburg, ali se nije libio otići ni u zenički Čelik i spasiti ga od ispadanja iz Prve lige, ili pak zagristi izborničku klupu Libanona. Nema što nije probao, pa i to da se vrati u Zadar na Stanove u eri Ante Jurjevića i "Zadarkomerca".

- Želio sam da moj grad ima odličnog prvoligaša, rezultatski se u tomu uspjelo, igrali smo u Ligi šest, što je najveći uspjeh. Ante Jurjević je želio najbolje, ali nije bilo dovoljno organizacijske razine da bi se iznjedrilo pravi klub. O infrastrukturi da i ne govorim, i to je jedna od mojih neispunjenih želja. Grad Zadar zaslužuje više, jer kad vidim dvoranu na Višnjiku, ne mogu ne poželjeti da i nogomet ima nešto slično - kaže Skoblar, iza kojeg je još jedna neostvarena priča...

Ambasador na EP-u

- Nikad nisam skrivao da bih želio biti izbornik nogometne reprezentacije Hrvatske. I skoro sam postao, međutim, uvijek postoji ono – ALI! Kad se činilo da je to gotova stvar, u razgovoru s Miroslavom Uljanom rekao sam mu da poruči tadašnjem predsjedniku Vlatku Markoviću da ću doći jedino ako on osobno doleti u Marseille, uzme me za ruku i odvede u Zagreb te predstavi kao izbornika.

Nikakve komisije ne dolaze u obzir. Nisu prihvatili tu moju "rukavicu", klupu je preuzeo Mirko Jozić. I danas tvrdim da se ništa nije moglo napraviti bez politike - veli Skoblar, koji je potom krenuo na priču broj dva...

- U vrijeme jednog od izbora za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, držao sam da je došao trenutak za mene. I onda sam brzo shvatio da nemam bazu. Znači, nitko nije stajao iza mene, jer je tako nalagao sustav izbora.

A moj odgovor na to je uvijek bio i ostao: "Za druge se sustav prilagođavao, ali za mene nije nikad!" - odriješit je Zadranin koji se nakon dugo godina ponovno približio našem nogometnom vrhu.

- Jesam. Bilo je to u prigodi dodjele visokih priznanja klubovima koji su osvojili Champions League, nagrade je dijelio Michel Platini. I kad me je pozvao kao predstavnika Olimpiquea, našim predstavnicima je, osjetio sam, bilo drago što me svijet uvažava iako nisam osvajač spomenute lige, ali jesam u klubu koji je to učinio.

Prišao mi je Davor Šuker i pozvao da budem uz hrvatsku reprezentaciju. Prihvatio sam i pratio utakmicu naših na Malti. I tu je pao dogovor da budem ambasador Hrvatske na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Ponosam sam na to – zaključio je Skoblar.