Kako se u nas kronično brzo mijenjaju kriteriji procjene, tako bi se moglo i shvatiti zašto se remi u Milanu doživljava nepotpunim uspjehom. Prije kvalifikacija ovog ciklusa, u općoj depresiji oko Vatrenih, vjerojatno ne bi bilo onoga koji bi se nasmijao na ponudu da potpiše pobjedu u Bugarskoj i remi s okusom trijumfa u Milanu, prvo mjesto u skupini i praktički 70% osiguranog plasmana na Euro 2016. O modalitetima igre, koja je stubokom drugačije doživljena u javnosti u odnosu na poslijebrazilska blaćenja ćemo drugom prilikom. Zaustavimo se na temi efikasnosti…
U četiri dosadašnje utakmice kvalifikacija Hrvatska je postigla 10 pogodaka, što je prosječno 2,5 po susretu. Taj trenutačni prosjek Vatrenih najbolji je kvalifikacijski u povijesti nastupa od 1996. do danas. Dosad je najbolji prosjek imala Bilićeva Hrvatska u kvalifikacijama za EP 2008. - 2,3. Mogli bismo dakako kazati da je sadašnjem vodećem prosjeku pridonijela visoka pobjeda protiv Azerbajdžana (6:0), ali takve pa i slabije protivnike imale su i druge generacije…
Da bismo lakše razumjeli trend efikasnosti Hrvatske otkako je izbornik Niko Kovač, moramo navesti da je u dosadašnjih 14 utakmica (ne računamo Argentinu, s B-momčadi), u 9 pobjeda, 3 remija i 2 poraza (na Mundialu dvaput 1:3), Hrvatska postigla 28 golova. To daje prosjek od 2 pogotka po utakmici. U samo jednoj utakmici, i to prvoj u Reykjaviku Hrvatska pod vodstvom Nike Kovača nije postigla pogodak i bilo je 0:0. Još je jedan podatak za razumijevanja odnosa u igri ove reprezentacije. U pet ovojesenskih partija (4 kvalifikacijske i 1 prijateljska) Vatreni su primili samo jedan gol, i to ovaj u Milanu. U tih 14 Kovačevih vođenja Hrvatska je primila 12 pogodaka (prosjek 0,4), ali znakovit je podatak da je u 8 utakmica sačuvala svoju mrežu netaknutom!
Što nam sugeriraju navedene brojke? Prije svega daju naslutiti da je aktualna Hrvatska momčad u porastu moći! U težoj varijanti rasporeda kvalifikacija ostvarila je 83% bodova, uz bitan dodatak da je pobijedila i remizirala kod dva možda najteža suparnika u skupini, Bugarske i Italije. Gol-razlika nas upućuje na visoku efikasnost (2,5), ali i čvrstoću defenzive (1 primljen gol u 4 utakmice). Točno je da je u jakim dvobojima omjer bio 1:0 (Sofija) i 1:1 (Milano), ali to su logične brojke specifičnoj težini gostovanja i suparnika.
Dakako da je Perišić postigao drugi gol, u 87. minuti milanske utakmice, sve bi bilo još i bolje, praktički savršeno za ovu kvalifikacijsku avanturu, no mijenja li to bitno trendove ovih Vatrenih? Upravo je Ivan Perišić dobar pokazatelj ohrabrujućih trendova. Taj je donedavno osporavani momak realizatorski, kao i uopće, iskoračio kod Nike Kovača. U tih 14 utakmica Perišić je postigao 6 od svojih 7 golova (prvi kod Štimca u Belgiji i jedini u 21 utakmici) za reprezentaciju. Uz to Perišić je bio ‘dodavač’ prilikom 2 suparnička autogola (Bugarska, Azerbajdžan). Njegov učinak, uz njegovu tehničku kvalitetu, sugerira da se u taktičkim odrednicama aktualnog izbornika (4-2-3-1, 4-3-3, 4-4-2) odlično snašao. Posve je jasno da efikasnost momčadi uvjetuje i snaga suparnika, težina utakmice i drugo što je izvan ingerencije momčadi Vatrenih. Ono što je ipak vidljivo, to je da u ovom sustavu i odnosu snaga za Vatrene golove postiže više igrača. Uz centarfora Mandžukića pogađali su Srna, Olić, Jelavić, Perišić, odnosno ove jeseni još i Modrić, Kramarić i Brozović. Ukupno 8 igrača za 28 golova. Da je učinak efikasnosti kolektivnim pristupom igri razveden ‘po momčadi’, a ne na pojedince, potvrda je i podatak da su protivnici Hrvatske u tri navrata sami sebi pogodili mrežu, i to Brazil, Bugarska i Azerbajdžan…
Izuzmemo li Davora Šukera i Eduarda, dva ‘rođena’ golgetera (prvi sa 45, a drugi sa 29 pogodaka), jasno je da Hrvatska kroz 20 kvalifikacijskih godina nije imala nisku vrlo efikasnih igrača. Sugerira to podatak da je treći na vječnoj listi Srna sa 21 golom, pa slijede napadači Olić i Mandžukić. No, zanimljivo je da u prvih 15 najboljih strijelaca Vatrenih čak 10 jest trenutno u reprezentaciji (Srna 21, Olić 19, Mandžukić 17, Modrić 10, Rakitić 9, Perišić 7, Kalinić 6, Ćorluka 4, Lovren i Kramarić 2, Vida, Rebić, Badelj, Brozović 1). To nas upućuje na tezu kako je disperzija strijelaca ove Hrvatske njen adut, a ne odraz nedostatka golgeterski verziranog centarfora…
Uopće je tema o efikasnosti, barem za sada, suvišna (gledajući prosjek golova i rezultate), no sigurno je da će Hrvatska pod Nikom Kovačom nastaviti i kao svoj forte imati momčadski duh. Temeljem takvog pristupa igri lakše se objašnjava brojnost igrača koji postižu golove (8) i različitih po linijama (4 napadača, 3 vezna i 1 bek) u momčadi. Ono što se, međutim, nameće kao potreba, to je da se ogroman radni učinak u igri, kroz posjed, kombinatoriku i trčanje u oba pravca, oplodi u šansama koje se izbore. Kad se momčad dodatno uigra, dodatno podigne razinu i kvalitetu trke te tako uštedi snage, onda će sigurno omogućiti pojedinačno više svježine i koncentracije u završnici. Za sada je vidljivo da je kompozicija Hrvatske pomaknuta 15-ak metara prema naprijed, što je uz visoki presing donijelo kompaktnost linija i posljedično lakše ulaženje u šanse veznim igračima. Daljnjim usavršavanjem tih automatizama trebalo bi biti manje praznog hoda u igri i trci, a više šansi i uspješnije realizacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....