Stručnjaci diljem kontinenta tvrde da će to biti najjači EP u povijesti, a Hrvatska se za njega “brusi” s velikim ambicijama, izbornik Slaven Bilić čak “sanja” i trofej. Zar to nije dovoljno da tribine daju moćnu podršku Srni, Modriću i dečkima, da stadion kipti, kako je poželio Bilić, da svi zajedno “upalimo motore” za Poljsku. Da, Vatreni su to zaslužili, i što je još bitnije; oni tu podršku trebaju.
Teorija urote
U zemlji zatrovanoj teorijama urote, jalom i svim vrstama crnila, ova reprezentacija trpjela je svakakve vrste kritika, od zasluženih za neke loše igre u kvalifikacijama do podvala poput sumnji u entuzijazam i angažman s kojim igraju pod državnim stijegom. Nikad te mladiće nismo vidjeli sretnijima nego kad bi dobili neku značajnu utakmicu za nacionalnu momčad. Koja njima, iako je istina da su puni milijuna u raznim najjačim valutama, više znači nego mnogim reprezentativcima u drugim zemljama. Ili Hrvatima iz nekih sportova. Pa kad je netko otkazao? Ili, je li se jučer bilo tko ispričao da ne bi nastupio zbog važnijih dvoboja u klupskom dresu? Upravo je Hrvatska brojne nogometne pobjede izgradila na domovinskom naboju, jedinstvu travnjaka i tribina. Bez toga će teško ići i protiv Španjolske, Italije, Irske...
HNS je davno trebao shvatiti, žalosno je što nije, da za ovakve susrete ima daleko pogodnije gradove nego što je Zagreb, ali to ništa ne mijenja na zaključku. Hrvatska je sinoć trebala biti uz Hrvatsku. Ma gdje to bilo. Neovisno o rezultatu. I nevezano za previsoke cijene od 50 kuna za istok i 100 za zapad. Primjerice u Osijeku ili Vinkovcima stadion bi bio pun.
Jasno je da prijateljske utakmice nisu kvalifikacije, što govori i podsjetnik na nedavnu prošlost. U Maksimiru je 14. listopada 2010. srušen negativan rekord na utakmici A vrste u zemlji; protiv Norveške, u prijateljskom ogledu, prodano je tek 3.266 ulaznica. Samo mjesec dana kasnije, 17. listopada, za Maltu je na istoj lokaciji otišlo 24.755 karata. No, ovaj put tu je bio i Zlatan Ibrahimović. Hoće li opet?
Treba ulagati
Ako su ljudi digli ruke od nogometa zato jer im je ministar objasnio da je to sve “močvara koju treba isušiti”, lako je to shvatiti. Ali svatko i sam zna da Kockasti nisu nikakva močvara, da su oni izvrsni i krajnje afirmativni promotori domovine.
- Nogomet ima negativan predznak, i to se prenosi na reprezentaciju, kada bi klima bila afirmativnija i odziv bi bio drugačiji - iz reprezentativnog tabora prenosi Davor Gavran, glasnogovornik HNS-a.
Zaključit ćemo ipak optimističnim tonom; možda sve ovo sluti na nešto veliko. Nikad negativnije ozračje za Vatrene nije bilo nego 1998. godine. Na generalci s Australijom (7:0), put Francuske iz Zagrebu ih je ispratilo tek 15.000, a gotovo sve ostale sudionike tog Mundiala pun stadion i euforija. Prije toga poraženi su od Slovačke u Puli. Na kraju su se naši vratili s brončanim medaljama i ludim dočekom na Trgu Francuske Republike.
To nije bilo reprezentativna atmosfera, Maksimir je izgledao kao da igraju Dinamo i Slaven Belupo a ne nacionalna momčad u predvečerje velikog natjecanja. Brojčanici su registrirali tek 6018 gledatelja. Osim toga rijetko se navijalo, Vatreni su ostali bez poticaja s tribina. Ne radi se o bojkotu (zbog čega bi?), ne bismo kazali da se radi o nepovjerenju u reprezentaciju jer za Euro ipak postoji 60.000 zahtjeva za karte, jednostavno Hrvati su propustili šansu do pospješe ozračje u mjesecima koji dolaze.
Kod negativnog rezultata bilo je i uvredljivih povika na račun reprezentacije, malo više strpljenja ne bi škodilo, a nisu izostali ni, za nogometni milje u zemlji već tradicionalni pokliči veličanja Ustaša. Koliko god to bilo izvan pameti. Svoju standardnu porciju dobio je Hrvatski nogometni savez. Posebno su se navijači 'iskazali’ kada je igru napuštao Luka Modrić. Jednog od najboljih igrača Hrvatske pri izlasku s travnjaka ispratili su zvižduci. Kada je Zlatan Ibrahimović izlazio s terena, njega su hrvatski navijači pozdravili pozitivnim ovacijama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....