TRENUTAK ZBOG KOJEG BOL NEĆE PROĆI Prije osam godina zbog osudara na terenu umro je voljeni HR nogometaš

Na današnji dan prije osam godina preminuo je Hrvoje Ćustić (21. 10. 1983) od posljedica teškoga stradavanja 29. ožujka 2008. na utakmici 1. HNL Zadar - Cibalia. Današnji izbornik selekcije U-19 Ferdo Milin, Hrvojev onodobni suigrač, često i cimer na klupskim putovanjima ili na pripremama, kaže da se i samo u jednoj skromnoj rečenici mogu oslikati lik i djelo pokojnoga Hrvoja.

- Sin, dijete, igrač, suigrač, osoba koja je bila spremna za ženidbu, prijatelj, znanac... bio je do kraja predan i odan obitelji, suigračima, nogometu, tadašnjoj djevojci, prijateljima - ističe Milin.

Pripremao se za brak

Na nesretnoj utakmici, na utakmici koja je crnim slovima ostala upisana u zadarski i hrvatski nogomet, Ferdo je bio na sredini igrališta kad je Hrvoje nastradao na južnoj, Cibalijinoj polovici terena, u blizini istočne tribine.

- Imao sam ulogu zadnjeg veznog igrača, čuvao leđa suigračima ispred sebe, pa i Hrvoju. Mučno mi je svaki put kad se sjetim tog grozomornog trenutka.

Hrvoje je bio kakav jest, mlad čovjek koji je stajao pred širom otvorenim vratima budućega života.

- Znali smo razgovarati o svačemu, ne samo o nogometu. Puno je govorio o bliskoj budućnosti, pripremao se za brak poslije veoma ozbiljne i duboke veze, govorio je o planovima izgradnje obiteljske kuće u svojoj Murvici.

U nogometnoj karijeri pokojnom Hrvoju pojavio se na obzoru mogući odlazak na Istok.

- Da, baš je Vjeran Simunić, hrvatski trener koji godinama radi na Istoku, poslao poziv, to jest ponudio Hrvoju angažman. Možda bi se za koji tjedan to bilo i riješilo...

Milin prekida rečenicu, gleda u daljinu i - bez patetike - čeka da se osuše suze.

- Gledajte, Hrvoje se vratio u Zadar gdje je i počeo. Ima sličnih primjera, recimo, Ivan Santini koji se vratio iz Red Bulla, a danas je u Standardu iz Liegea, ali ima i primjera drugačijih, da se netko godinama ili nikad ne vrati. Dobro se sjećam da Hrvoje nije taj povratak doživljavao kao pad s konja na magarca. Niti mu je bilo ispod časti vratiti se. Dapače, on je još više prionuo radu na treninzima.

Povratak, kaže Milin, bio je dijelom posljedica autoriteta Jakova Suraća, igračkog gurua mnogih naraštaja u Stanovima.

- Jakov je rekao svoje, ne puno riječi, ali dovoljno da Hrvoja, koji je puno držao do njega, uvjeri da će mu Zadar biti dobra prilika da igra u kontinuitetu. Njemu, Hrvoju, baš je to trebalo u tom trenutku njegove karijere. Mogao je on igrati i u Zagrebu, uvijek je bio spreman, no splet okolnosti bio je takav da nije imao željenu minutažu. Kako je pak Hrvoje došao kući, nije bilo nijedne jedine zapreke da se ne uklopi iste sekunde. Dalibor Zebić, tadašnji trener, pozicionirao ga je na lijevi bok i to je bilo odlično.

Iščekivanje u bolnici...

Zadar je na terenu, ali i izvan njega, dobio sjajnog čovjeka.

- Najjače igračko Hrvojevo oružje bio je izrađen šut. No ono što je mene fasciniralo tada bila je činjenica da je u to vrijeme bio jedan od rijetkih koji su uvidjeli nužnost individualnog rada i uvijek je tražio prikladan program, zvao trenere da rade s njim... U svlačionici su on i Ante Mitrović bili glavni za stvaranje i održavanje vedrog raspoloženja. Općenito, Hrvoje je bio vedar duh, pozitivan čovjek u svakoj situaciji.

Predlaže Milin svim kolegama koji rade s djecom:

- Dječacima valja stalno ukazivati na svijetli Hrvojev primjer jer mlade igrače valja i odgajati!

Treći dan mjeseca travnja 2008. Milin neće nikad zaboraviti.

- Zauvijek su mi se urezale slike iščekivanja u bolnici, tih nekoliko dana. Molili smo Boga da Hrvoje fizički ostane s nama... Dubina doživljene boli kod svih, a najprije i najviše u obitelji Ćustić, danas nije ništa manja, a i neće nikad ni biti. Vrijeme prolazi, da, no nama, Hrvoje, silno nedostaješ.