REPORTAŽA IZ HRVATSKOG GRADA KOJI JE PROKLJUČAO ZBOG 'OTETIH SNOVA' 'Sve podsjeća na 1999. Gledao sam snimku derbija i čovječe..., previše je!'

Vrč ide na vodu dok se ne razbije, kaže narod. Jučer smo, međutim, saznali da i rijeka ide na korito, sve dok ne - poplavi. A ova je Rijeka, današnja, preplavila. Grad koji u svojoj biti živi samodostatni, mirni život u kojem emocije ne idu u ekstreme, ovih je dana - proključao. Razlog je, rekli bismo na prvu, sportski, no u Rijeci ga takvim ne doživljavaju...

- Kada bi razlog bio samo i isključivo sportski, vi sada ne biste bili ovdje - odgovorit će nam Grad, naizgled miran, ali vrije, čim ga dovedeš u nogometno stanje.

Nakon subote i derbija s Dinamom, nakon “prvog igrača utakmice”, suca Vučemilovića, podno Učke baš sve podsjeća na “onu”, zlokobnu 1999. godinu. Godinu koja je početak i završetak svake nogometne priče. Godinu koja se, eto, opet proživljava. A to se navijačima Rijeke ne sviđa, nikako im se ne sviđa.

- Nadam se, sanjam, ali onako najiskrenije, ne smijem se dovesti u stanje da vjerujem. Sve, znate, podsjeća na ‘onu’ sezonu, baš sve. I tada su nam oteli snove, a sada se trude to učiniti opet. Najiskrenije, mislim da nam neće dati ono što smatraju da je samo njihovo. Tu je Liga prvaka, velika lova, tu je naslov prvaka koji neki smatraju samo svojim. Gledam ovu zadnju utakmicu i zapravo razmišljam da bismo morali biti jaki kao Bayern da uspijemo srušiti sve. Jer, ovdje Rijeci s druge strane igrališta stoji ne 11, već 14 ljudi - suparnici i tri suca. Ali opet, ne mogu ne sanjati, nadati se, živjeti u uvjerenju kako smo zaslužili biti bolji od protivnika i nekih drugih koji nam stoje na putu - okružen riječkim sportskim relikvijama u kafiću Gregory, u “tvrdom” dijelu Rijeke - Zametu, priča Vladimir Gregorović, jedan od onih koji Rijeku žive svakodnevno.

- Istina, priče da nam je, zapravo, poklonjena prilika da osvojimo Kup, postoje, i možda iz ove perspektive zvuče i realnije, premda će u ovoj državi uvijek postojati teorije urota i zavjere. Jer, kada smo se približili šansi da od Grincha uzmemo svačiji Božić, dobivamo od drugih po prstima, koliko god igrački izgledali sjajno.

Ti drugi su suci, čija promjena vlasti (Vučkov za Kukića), u Rijeci nije dobila nikakvu aklamaciju, dapače. No to je tema koja je u riječkoj nogometnoj vladi na Rujevici - zabranjena. Glasnogovornik Robert Frank odmah nam je dometnuo: “Srećko Juričić pričat će o svemu, ali ne o Damiru Miškoviću i sucima”. To je, za početak, svojevrsna omerta koja se ne sviđa ni navijačima.

- Voljeli bismo kada bismo se jasno odredili i kazali za što smo i što točno o nečemu mislimo. Ovako ispada da hodamo po jajima, idemo linijom manjeg otpora - reći će navijački korpus.

CROPIX

Koji im je dosad dao mrvice (Kup). A oni sada žele sve! Nakon dolaska Miškovića i ukupno uloženih 47 milijuna eura, što na infrastrukturu, a što na momčad i sve ostalo, želja je, ruku na srce, realna. U klubu koji svakodnevno trenira dva puta dnevno, u klubu u kojem nitko ne želi iskočiti iz tračnica, momčadi koju Kek pokušava držati koncentriranom na sve što predstoji. Jer, ne moraju kazati, ali vidljivo je što osjećaju i što ih muči. Ne moraju kazati javno da ne osjetite puls kluba koji se želi otrgnuti s lanca i uzeti ono što misli da mu napokon pripada. Koliko to god nekome nakon desetogodišnje vladavine Dinama izgleda potpuno apstraktno i nestvarno. U biti, izbjegavanje teme o sucima, ta tišina, možda je mnogo glasnija od nekoliko polukurtoazno izgovorenih riječi.

- Ljeto je bilo turbulentno, jer morali smo ‘skinuti’ 20 igrača s proračuna, stvorio se dojam da smo slabiji, ali mi smo vjerovali da će ova Rijeka biti jača - inzistira na sportskoj priči sportski direktor, mirni i uglađeni Srećko Juričić s Rujevice.

- Bih li imao radije pojačanja ili Dinamovu logistiku? Ne bih o tome govorio, pričao bih o sportskoj strani, o projektu koji traje i koji neće stati ove sezone nego rasti. Napravit ćemo sve da zadržimo kapital od šest bodova viška, hoće li to biti dovoljno, vidjet ćemo u svibnju...

Svibnju koji je navijačima Rijeke značajan mjesec.

- Kazali smo suprugama i obiteljima da nas u slučaju naslova neće biti doma dva tjedna - smije se i Marin Miletić, jedan od istaknutijih članova Armade, inače vjeroučitelj (!) u sušačkoj gimnaziji.

- Treba li nam pomoć od ‘gore’ da napokon osvojimo naslov? Ha, ne znam točno na što mislite. Postoje ‘gore’ neke institucije koje se izgleda tome protive... Evo, gledao sam snimke utakmice u Maksimiru, nakon kojih donosiš zaključak da čak i ako nisi simpatizer Rijeke moraš pomisliti ‘čovječe, previše je!’ Ipak, vjerujem da ćemo na kraju jeseni imati šest bodova viška i da ćemo biti prvaci. Čak i kada se neka sila uroti protiv tebe, u tebi raste neka dodatna snaga kojoj kažeš ‘e, nećeš’. Jest, treba ti tada još 20-ak posto više svega, a ova momčad koju je Kek posložio, uz grad koji se potpuno razbudio i koji stoji uz klub, uz igrače koji zaista žive zajedno, vjerujem da se sve sile mogu srušiti. I da će Rijeka napokon osvojiti naslov, jer, ruku na srce, ni jedna preduga dominacija i svojevrsna autokracija nikad nije donijela ništa dobroga.

Dakle, zbog povijesti i svega bilo bi pravedno da Rijeka osvoji naslov?

- Bi, mislim da bi - zaključit će riječki ekspoze Srećko Juričić.