Purger zaludio Splićane: 'Htio sam otići iz Dinama, Hajduk mi je bio drag i u mladosti'

Prije nego li je zabio prvi pogodak za seniore Hajduka, Tomislav Kiš postao je veliki ljubimac navijača Bijelih. S tribina se i prošle subote čulo prepoznatljivo skandiranje 'Kiš, Kiš, Kiš...’ Koja je magična povezanost Torcide i Kiša još uvijek nije odgonetnuo ni 18-godišnji napadač Bijelih.

- To me svi pitaju, a ja ne znam što odgovoriti. Možda je razlog što sam stalno zabijao za juniore, bio dobar na pripremama. Tko zna!? Samo nagađam da bi razlog mogla biti i konstantna trenerova najava kako ću u sljedećoj utakmici zaigrati, a to se do Zadra nije dogodilo. U svakom slučaju veseli me podrška navijača, ma koji pravi razlog bio - ispričao je Kiš svoje viđenje neobične situacije.

Neobične zbog toga što se nijedan igrač Bijelih ne može pohvaliti s takvom potporom s tribina dok još nije postao igrač koji rješava utakmice. Nije se Kiš još dobro ni oznojio u bijelom dresu, a već je postao miljenik tribina. Stvara li to i jednu vrstu obveze?

- Sigurno, jer sa 18 godina nije uvijek lako izdržati veliku priču koja se stvara. Ali čvrst sam i čist u glavi, a to je najvažnije. Koncentriran sam na treninge, svaki mi je kao utakmica. Postigao sam gol Zadru u prošlom kolu, ali ne mislim da sam time napravio nešto posebno.

Što bi rekli kirurzi nakon operacije srca 'ja samo radim svoj posao’. Tako i Kiš zabija pogotke, a to je njegova zadaća. Otkad je sa sedam godina počeo trenirati nogomet u zagrebačkoj Concordiji uvijek je bio samo i isključivo napadač. Koja mu je uloga najprikladnija, prvi ili možda povučeni, drugi napadač?

- Najbolje se osjećam u suparničkom kaznenom prostoru, prvi napadač je moja prirodna pozicija. Znao sam ponekad igrati i polušpicu, ali nikad veznog ili krilo. Uvijek napadač.

Kiš je lako prepoznatljiv. Plavokosi dečko koji je u lipnju prošle godine zamijenio zagrebačku Dubravu splitskim Žnjanom, velika je perspektiva Hajduka, ali sasvim sigurno i hrvatskog nogometa.

Pet pogodaka koje je prošlog tjedna utrpao Azerbajdžanu u kvalifikacijskoj utakmici reprezentacijom U-19 dodatno su svratili pozornost na mogućnosti tog 18-godišnjaka. Upravo je tih pet 'lakih komada’ još jednom priču vratilo na početak i ponovno na površinu izbacilo pitanje kako je Zagrepčanin postao splitska zvijezda u usponu? Kako je Dinamu promakao takav talent?

- U Dinamu sam bio od 10. do 13. godine, ali malo sam igrao. Po 15-20 minuta, nisu mi nikad pružali više. Trenirao me Damir Ferenčina, a ja sam zapravo jedva čekao da odem iz Maksimira. Prešao sam u Croatiju Sesvete k treneru Lukačeviću s kojim sam napravio važan pomak u karijeri. Kasnije sam i s trenerom Džemalom Adiljijem nastavio uzlaznom putanjom.

Dinamo je pustio Kiša u Sesvete sa 13 godina, ali nisu Modri ništa bolje reagirali niti u drugom pokušaju kada se za ubojitog kadetskog napadača Croatije zainteresiralo 'pola’ Prve lige. Zašto je baš Hajduk u toj konkurenciji izabran za nastavak karijere?

- Hajduk je veliki klub i nisam ni trenutka razmišljao kada je došla ponuda za odlazak u Split. Svi su mi prijatelji čestitali.

Kako Dinamo nije zagrizao za vaš dolazak, a imali su uvid u kadar Croatije Sesvete odakle su već ranije uzeli napadača Krunu Ivančića? Kako vas direktor maksimirske omladinske škole Romeo Jozak nije primjetio?

- Ne znam kakav je bio stav Dinama, niti što su mislili u Omladinskoj školi Dinama, ali ja sam se opredijelio za Hajduk. I vrijeme je pokazalo, nisam pogriješio. Puno me ljudi pita o Dinamu, zašto nisam ostao u svome gradu, zašto nisam u Maksimiru? Ali to morate pitati ljude u Dinamu, mene to odavno ne zanima. Dinamo je završena priča, ja sam igrač Hajduka s profesionalnim ugovorom na četiri godine. Moram priznati, Hajduk mi je bio drag u mladosti, navijao sam za Bijele gledajući njihove utakmice na TV-u.