PRVA LIGA OSLIKAVA SVEOPĆU CENTRALIZACIJU HRVATSKE Je li netko u domaćem nogometu zainteresiran za širenje baze u Lijepoj Našoj?

U 25 godina HNL-a svjedočili smo prvoligaškom statusu 39 klubova. Sukladno povijesnim događanjima u Hrvatskoj (osamostaljenje, rat, demokracija, pretvorbe i opći nam folklori) nije čudno što smo imali prvoligaše iz mjesta (i) od par tisuća stanovnika.

Kasnije se logično nametnulo kao minimalni okvir prvoligaškog središta brojka od oko 40 tisuća stanovnika. Manje sredine, ako imaju izraženiju gospodarsku snagu mogu biti izuzeci, kao što je to primjer Koprivnice (30 tisuća ljudi). Solidnost Slavena Belupa u elitnom razredu temelj ima u podršci moćne Podravke.

Tradicija također ima snagu (Vinkovci su bili već dobar jugo-ligaš!), ali slabi u novim odnosima ekonomske snage okruženja. Da ni ekonomska snaga nije uvijek presudna ako nema voljnog momenta društvene zajednice sugerira Dubrovnik. Sa 40 tisuća stanovnika i moćnim turizmom očito nema dovoljno želje da se revitalizira jedan od 25 nogometnih gradova (mjesta) prvoligaške povijesti...

Nogomet ne može sam

U idućoj sezoni lako je moguće da HNL smanji broj gradova jer će ispasti jedan između Splita i Cibalije (teorijski možda dva), a blizu ulaska je Rudeš iz Zagreba. Prva liga nam oslikava društvena kretanja i sveopću centralizaciju Hrvatske. Logika da prvoligaši mogu živjeti u većim gradovima gubi snagu pred podatkom da od prvih 13 gradova po naseljenosti, a u kojima je u proteklih 25 prvenstava bio barem jedan prvoligaš, samo ih je pet zadržalo prvoligaše.

To su Zagreb (790.000), Split (178.000), Rijeka (128.000), Osijek (108.000) i Pula (57.000). Prvu ligu su izgubili Zadar (75.000), Velika Gorica (63.000), Slavonski Brod (59.000), Karlovac (55.000), Sisak (47.000), Varaždin (46.000), Šibenik (46.000) i Dubrovnik (42.000). Dakle, osam od 13 najvećih gradova u Hrvatskoj! To znači ogroman rizik da u tim urbanim središtima zamre kvalitativni nogomet te se dugoročno dodatno suzi ionako uska baza HNL-a. Je li netko u domaćem nogometu zainteresiran za širenje baze nogometa u Hrvatskoj, odnosno jesu li svjesni u krovnom HNS-u da ozbiljnim dimenzijama gube masovnost?

Sveopće stiskanje nogometa u Zagreb, a u kontekstu upravljanja, infrastrukture, reprezentativnog selekcioniranja, stručnog obrazovanja i napredovanja, dijelom se može shvatiti s obzirom na to da je to metafora svih centralizacija Hrvatske. Dakako da se to u kontekstu ravnomjernog razvoja ove zemlje, interesa i želja 3,2 milijuna stanovnika izvan metropole, a istovrsno u kontekstu razvoja i interesa nogometa, takvo sužavanje Hrvatske ničim ne može opravdati. Ta neravnoteža unutar društva (nogometa) formalno se javno negira, ali se bez značajnije reakcije praktično omogućava.

Po istoj se nameće ljudima kako je jedino rješenje za napredovanje i “pravu priliku” preseliti u Zagreb. Proizvodi to onda drugu liniju ponašanja, po kojoj oni koji ostaju u drugim dijelovima Hrvatske samo servisiraju takvu (lošu) praksu, jer nemaju baš nekog drugog izbora. Nogometno gledano to je onaj osjećaj da u reprezentacije teško uđeš ako nisi blizu centrale, da je imperativ otići u neki što jači klub bliže centrali, da na pozicije teško možeš računati ako nisi po volji centrale, da na nelogične odluke za natjecanje ne možeš utjecati iz periferije itd...

Nogomet dakako ne može sam rješavati temeljna mu pitanja jer ovisi o društvenim sustavima i kretanjima. Nogomet jasnije i brže pokazuje kako se ta kretanja reflektiraju na razvoj Hrvatske. Banalno je o tome zboriti kroz priče većih klubova lige, reprezentacije ili nejasnih kriterija izbor(nik)a. Čini se primjerenije osvrnuti na sudbinu nogometa u Metkoviću. Tamo se gasi Neretva, klub 98 godina tradicije! Samo akteri tužne društvene priče znaju uzroke zašto je klub nakon 17 godina blokiranog računa, odjednom na redu za gašenje.

Trendovi odumiranja

Ima li to veze s društvenim zbivanjima, tipa predizborne bitke (i) u tom gradu te dokazivanja političke (ne)moći i (ne)sposobnosti? Ili je problem što je HNS 17 godina omogućavao tom klubu blokiranog računa drugačije poslovanje (preko Škole nogometa) a sada iz nekog “društveno-opravdanog razloga” (slanje u stečaj navodno zbog 200-tinjak tisuća kuna) jednostavno primjenjuje pravilnik i briše klub iz natjecanja?

Zašto se pravilnik nije poštovao godinama prije, ili zašto za neke vrijedi njegova primjena, a za druge ne vrijedi? Znači li institucijama nogometa, kad već društvene ne iskazuju neku brigu za nogometaše (članove zajednice), da se i ovim primjerom slabi opstojnost ideje nogometnog okupljanja par stotina dječaka? Ili će i ta priča biti samo jedna od brojnih o izgubljenim nogometnim punktovima?

Naravno da je u pitanju politika, kako ona “prava” tako i ona nogometna. Među njima, dade se zaključiti i po gore navedenim kretanjima “nogometne demografije”, baš i nema neke razlike.

Zato, kako država iskazuje trendove odumiranja (smanjivanje stanovništva), tako i nogomet slijedi taj trend. Problem je što će se u nogometu, ne bude li promjena, suočavanje s teškim posljedicama manjka ljudi puno brže dogoditi. U kontekstu broja gledatelja to se već jasno nazire...