Nećemo to nazvati okupacijom, ali nije normalno da HNL ma više stranih nego domaćih trenera. Kao što nikad nećemo prihvatiti da je normalno da neka momčad ima više stranaca nego domaćih igrača. Klubovi iz Liga petice si to mogu priuštiti jer su prepuni novca i mogu dovesti koga god požele. Mi si možemo priuštiti samo one koje oni ne žele. A onda i one koje ne žele vodeći klubovi u Belgiji, Nizozemskoj, Turskoj... Sve su to nogometašima poželjnije destinacije nego Hrvatska. To je tako i to moramo prihvatiti kao činjenicu.
Isti je slučaj s trenerima. Najveći klubovi mogu si priuštiti najbolje na svijetu. Ostali već u pravilu uzimaju domaće jer vjeruju u njihovo znanje i posebno u motivaciju da se dokažu kako bi si prokrčili put do Real Madrida, Juventusa, Bayerna, Liverpoola. Hrvatskim klubovima ostaju oni koji ne mogu dobiti priliku u nacionalnim ligama, ili jačim ligama nego što je HNL. A HNL nije ni blizu TOP 10 europskih željenih destinacija. Možda je Dinamo sa svojim rezultatima u mogućnosti dovesti stranca, ali u Maksimiru od toga zaziru. Oni doista provjereni su i Dinamu nedostupni...
Serse Cosmi ne bi došao u Rijeku da može raditi u Serie A. Pa i u Serie B. Čanadi bi sigurno radije radio u Austriji nego u Šibeniku, baš kao što Garcia ne bi radio u Puli da ima poziv iz Španjolske. Nije bitno kojeg kluba.
"HNL sad ima 60 posto stranih trenera. To sigurno nije dobro za državu koja je svjetski doprvak. Naši treneri su stvorili te igrače koji su nam osvjetlali obraz u Rusiji na Svjetskom prvenstvu, nisam siguran da su ih stvorili stranci. Ali vidjet ćemo što će ti potezi donijeti novoga u našim ekipama. Hrvati su kvalitetni treneri, ako Tudor, Jurić, Kovač... rade u ligama Petice, ako su mnogi drugi napravili rezultate u svijetu, onda je jasno da Hrvatska ima struku koja je sposobna raditi velike stvari i nisu nam potrebni toliki stranci."
Tako su Rajko Magić i Mario Cvitanović digli glas protiv najezde stranih trenera u hrvatski klupski nogomet. Magić kao bivši trener, Cvitanović kao mladi trener željan prave afirmacije, jer već dugo nema kluba, iako je vodio - Dinamo. I doista je čudno da ga ne želi niti jedan od klubova koji su radije izabrali strance...
Međutim, najveći krivci za šest stranih trenera u ukupno 10 HNL klubova upravo su - hrvatski treneri. Jer se punih 30 godina nisu uspjeli dogovoriti oko toga da zajedno sjednu i formiraju udrugu koja bi ih predstavljala, promovirala, ali i zaštitila, dala im prava kakva imaju njihove kolege u svim sređenim europskim ligama. Kod nas treneri nemaju nikakvu zaštitu, osim ugovora koji imaju potpisan s klubom. Svaki hrvatski klub u sezoni može promijeniti - ako to želi - trenera nakon svake utakmice. Kao što i svaki trener može tijekom sezone raditi u svih 10 HNL klubova, ako ga oni požele.
Takve su stvari vani nezamislive, jer klubovi - ali i treneri - imaju ograničenja. Ne možeš ih tijekom sezone imati koliko poželiš, a u mnogim ligama treneri nemaju pravo u istoj sezoni sjediti na klupi dva kluba koja se natječu u istom prvenstvu. Zato što tamo postoje trenerske organizacije koje su uvele red i pravila, jer samo tako trenerska struka može ići naprijed.
Kada reda i pravila nema, onda su treneri izloženi isključivo volji ljudi koji vode klubove. Pa onda mnogi iz straha od otkaza prihvaćaju "savjete" čelnika klubova, kompromitirajući svoj posao i svoj autoritet. A trener bez stava, autoriteta i određene karizme u današnjem svijetu nogometa ne može uspjeti. Kod nas je klima takva da treneri autoritet gube preko noći.
U Hrvatskoj se sve svelo na Akademiju iz koje novi treneri izlaze kao na traci. Pitanje je kakvu kvalitetu imaju, ali ispadaju primjereni učenici koji u školi uredno polažu ispite. I tu školovanje mnogih od njih zauvijek prestaje. Da postoji udruga trenera, oni bi ih tamo mogli dalje usmjeravati, pomoći im u stručnom školovanju, pomoći im da odu van, da uče od europskih trenera u najjačim ligama. Imali bi gdje potražiti savjet, utočište...
Ovako imamo pregršt trenera po zvanju, a malo onih koje javnost doista i doživljava kao trenere. "Ako su već tako dobri, zašto ne rade vani, gdje su im daleko veći novci?" To su argumenti koje čujete od određenih predsjednika kad pričate o kvaliteti hrvatskih trenera. Doduše, ti su argumenti u većini krivi, jer vani su nacionalni trenerski lobiji iznimno jaki i nije lako nekom strancu probiti se pokraj njih i postati trener u klubu.
Hrvatski treneri su primjerice cijenjeni na Bliskom istoku, kažu da smo prilagodljiviji od Nijemaca, Portugalaca ili Francuza. I mnogi tamo rade jer je financijski isplativije raditi u omladinskom pogonu nekog kluba iz Saudijske Arabije nego biti na klupi Varaždina ili Slaven Belupa. I to je problem, kako za klubove, tako i za trenere, jer mnogi tamo ostaju zaboravljeni. Zlatko Dalić je samo izuzetak koji potvrđuje pravilo. Međutim, tamo se pokazuju kao dobri i cijenjeni treneri. Što u Hrvatskoj mnogi od njih nisu.
Kako god, šest stranih trenera doista je prevelika brojka i zahtijeva hitnu akciju. Samo, Magić, Cvitanović i ostali treneri ne trebaju prstom upirati u klubove, jer svaki predsjednik uzima trenera za kojeg misli da će biti najbolji za klub koji ima. Hrvatski treneri napokon moraju sjesti za stol i dogovoriti se o tome kako da pomognu jedni drugima. A ne kako da jedni drugima podmeću klipove, što je praksa duga 30 godina. Koja je napokon i dovela do toga da više vjerujemo strancima koje praktički i ne poznajemo. I koji su doma daleko od glavnih trenerskih uloga...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....