'Postoji australski nogomet, američki nogomet, europski nogomet i - hrvatski nogomet'

Duboko na ležernom jugu, daleko od Vlatka Markovića i Hrvoja Maleša, na najljepšem komadu jadranske obale, utaborio se Alen Bokšić. Ovdje se jedva čuju svađalice iz hladnog Zagreba, odavde se jedva nazire i Split. Ovdje u nogometnoj penziji živi jedan od najvećih hrvatskih nogometaša, kojega u šali jedino pokušava omalovažiti tata “Felix”, nekada naklonjen i Dinamu, koji mu kaže: “Nemoj si umišljati da si velik, nisi ti ni Zambata ni Cico Kranjčar...”

Razgovor nije krenuo dobro. Tek što smo se rukovali, rekao je: “Ovo će biti najdosadniji intervju...”

Logično je da ga pitate zašto se povukao iz nogometnog svijeta u makarsku osamu? Dok se njegovi bivši suigrači tuku za stolice u Rusanovoj ulici, Hajduku i Dinamu, Alen Bokšić sve to prati sa sigurne distance. No, kada se razigrao, riječi su dobile nešto življe boje. Ali, na prvo pitanje - zašto se povukao iz hrvatskog nogometa, kaže:

- Ajmo preskočiti pitanje...

Očito je kratkotrajna avantura u Hajduku ostavila ožiljke?

- Nije, Hajduk je lijepa priča, veliki i važan klub. No, iako je nogomet igra, nije i improvizacija. A u našem nogometu svi improviziraju, osim Dinama, koji ima određenu konstantu. Ne razumijem za što se bore ostali klubovi? Stanje u nogometu je očajno u gospodarskom i sportskom smislu, ljudi koji vode klubove i koji igraju, vode se po olimpijskom principu - važno je sudjelovati. A ja ne želim u nečemu sudjelovati - ‘onako’. Postoji australski nogomet, američki nogomet, europski nogomet i - hrvatski nogomet. Naš nogomet je neka čudna verzija te igre, no u odnosu na okolnosti čak je i dobar.

Onda će se otvoriti:

- Obožavam Hajduk, ali kako je moguće da taj klub zbog nekoliko tisuća eura negira da je netko bio njegov trener. A taj ‘netko’ je bio Blaž Slišković, jedan od najboljih Hajdukovih igrača svih vremena. I zato ne idem na utakmice, a vjerujte mi, najveća kazna za bivšeg nogometaša je subotom ne otići na utakmicu.

Hrvatski nogomet je toliko čudan da se u kući hrvatskog nogometa, u Rusanovoj ulici, pojavio i lažni Bokšić. Inspektor Uefe Robi Bokšić. Kad se već nije pojavio pravi Bokšić.

- Mene ne trebaju čekati, ne želim biti dio toga, nemam ja ništa s tim. Žao mi je zbog toga jer obožavam nogomet, ali više volim svoj život i svoj mir. Ali što se tiče nogometa, zadovoljit ću se gledanjem nogometa na TV-u.

Slaven Bilić vas je svojedobno zvao da se priključite njegovu teamu?

- Ajmo preskočiti i to pitanje...

O reprezentaciji dugo nismo razgovarali. Kako ona danas izgleda iz Bokšićeva rakursa?

- Jedino reprezentacija valja u našem nogometu. Bez obzira na trnovit put u kvalifikacijama i kritika na račun igre, krešendo u Istanbulu je začepio usta kritičarima - ‘lipi rezultat uz lipu igru’. Zapravo, naša reprezentacija je fenomen. Reprezentacija koja izlazi iz jedne jadne lige, u kojoj se ne zna koliko klubova uopće nastupa, reprezentacija izlazi iz kaosa.

Na pragu smo još jednog finalnog turnira, igramo u grupi ‘smrti’, protiv Španjolske, Italije i Irske. Zbog Trapattonija i ‘dvaput’ s Italijom...?

- Španjolska danas u svijetu nema premca, Italija je višestruki svjetski prvak. Kako će se rasplesti stvari u rupi najviše ovisi u kakvom stanju će biti Luka Modrić i kakav će biti Eduardo da Silva. Obožavam Da Silvu, kada nije u formi, ni Hrvatska ne igra dobro. Govorimo da od Klagenfurta i Njemačke, pa do Turske u Istanbulu, nismo odigrali pravu utakmicu. Zaboravljamo da u tom razdoblju nema ni Da Silve. Malo je takvih igrača na svijetu, da je zdrav i da ga onaj engleski stoper nije “poderao”, bio bi među pet top napadača na svijetu.

Rekli ste - šest utakmica? Zar idemo do kraja?

- Ako će biti sriće, može se, nije Irska bolja od nas. Nije ni Italija, nikad od njih nismo izgubili. Zapravo, najveći problem je što zadnju utakmicu igraju Italija - Irska. Raspored je loš za nas.

Da li bi HNS trebao Slavena zadržati i nakon EP-a, još dvije godine?

- Bitno je što Slaven misli i hoće, da li i on to želi. Ali, nakon odvratnih kritika poslije poraza u Grčkoj, teško. Bolje je biti trener u klubu, potjeraju te, uzmeš otpremninu i ideš kući. Rekao je Mourinho da je najbolje biti trener kojemu su dali otkaz. Eto vam Hiddinka. Na Euro 2008. godine prošvercao se zahvaljujući Hrvatskoj, u majstorici za SP s Rusijom je izgubio od Slovenije, sada ga je Bilić pobijedio u Istanbulu. Dobio je otkaz i našao posao života u Mahačkali. I onda je Guus Hiddink ludilo, a Slaven Bilić ne valja. Ma bogati!

OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA...