OPASNE RIJEČI Eduardo nije napao samo Kovača, okomio se na cijelu reprezentaciju

Kroz Hrvatsku je reprezentaciju u proteklih gotovo 25 godina prošlo mnogo sjajnih igrača koji su je igrama zadužili za sva vremena. Mnogi su od njih odavno prestali igrati za Vatrene. Jedni su se oprostili bez riječi, druge su izbornici prekrižili, treći bi provukli kako je došlo vrijeme za mlađe, brže, punije energije ili - jednostavno rečeno - bolje! Igrali su sjajno, a otišli nenametljivo tiho, kako i dolikuje velikim igračima.

Nikad isti nakon ozljede

Ta su vremena, međutim, očito postala prošlost. Eduardo Alves da Silva stigao je iz Brazila u Hrvatsku kao siromašno dijete koje je tražilo svoj komadić kruha i sunca. Hrvatska ga je brzo prigrlila, u njoj se razvio u sjajnog igrača koji je oduševljavao igrama u Dinamu i reprezentaciji, kasnije u Arsenalu. Zaradio je milijune eura na terenu, a izvan njega veliku omiljenost, jer malo koga ovaj narod voli kao igrača koji zabija za Vatrene, a Eduardo je zabijao u serijama izravno nas kroz kvalifikacije vodeći na Euro 2008.

Svi smo ostali šokirani kada je u veljači 2008. teško stradao nakon što mu je Martin Taylor u krvničkom startu slomio nogu. Proklinjala je Hrvatska Taylora, a Eduarda još više prigrlila znajući kako će se teško ozlijeđeni mladić s takvom podrškom lakše i brže zaliječiti rane. Nakon dugog oporavka vratio se na teren, ali brzo je bilo jasno da to nije onaj stari Dudu... Arsenal je bio korektan, ali i nemilosrdan. U sezoni 2009/10. dobio je priliku u 24 utakmice Premiershipa, ali samo dva gola značila su da mora dalje, jer Arsenal je u borbi za vrh trebao daleko više golova od igrača koji je napadač.

Sljedeće četiri godine proveo je Eduardo u Šahtaru, mnogo manjem klubu od Arsenala, u neusporedivo lakšoj ligi, ali nikada nije izborio status standardnog igrača. U prvoj sezoni barem ga je išlo u Ligi prvaka u kojoj je zabio četiri gola u skupini, dva baš Arsenalu, ali sve ostalo nije bilo na razini igrača kakvog smo poznavali prije ozljede. U posljednje tri sezone Eduardo u Ligi prvaka nije zabio gol, iako je Šahtar zabilježio 20 utakmica. Dudu je u prošloj sezoni dobio tek 15 minuta u najelitnijem natjecanju, a sezonu ranije prikupio je tek 64 minute na terenu. U Šahtaru je, dakle, u najvažnijim utakmicama za klub imao mizeran status. I Lucescu je bio nemilosrdan, jer je profesionalac koji odgovara za rezultat, a ne za Eduarda.

Uvijek na popisu

Eduardova ozljeda, kao i evidentno lošija forma koju je iskazivao nakon nje, nikada, međutim, nije bila povod da se u Hrvatskoj bilo koji izbornik upita treba li nam više u reprezentaciji. Oni nisu bili nemilosrdni. Već ga je u kvalifikacijskim utakmicama za Južnu Afriku Slaven Bilić vratio u momčad. Nije zabijao kao u najboljim danima, nije rješavao utakmice onoliko koliko bi centarfor trebao, ali uvijek je bio na popisu, premda sve češće na klupi. U nebrojenim razgovorima oko Eduarda i nogometa koji je igrao nakon Taylorova starta stalno smo se vraćali na isto: Nije više onako dobar, ali i dalje je naš Dudu, i dalje on ima nos za gol, a treba mu dati vremena. Na žalost, vrijeme je odmicalo, a Eduardo nije rastao, nije se više nikada približio formi iz 2006. i 2007. godine.

Hrvatska je, nedvojbeno, napravila baš sve što je mogla za Eduarda. Prigrlila ga je kada je kao dijete došao kod nas, otvorila mu vrata reprezentacije, stvorila ga kao vrhunskog napadača, a kada se teško ozlijedio nije ga zaboravila, nego baš suprotno - zvala ga je i kada to igrama nije zasluživao. Zvala ga je zato što ga je voljela, što ga je cijenila, što je respektirala sve što je napravio za Vatrene, a možda najviše zbog toga što je osjećala odgovornost prema igraču koji nam je toliko dao.

Na žalost, Eduardo tu odgovornost prema Hrvatskoj nije osjetio kada se odlučio na medijski istup kakav na ovim prostorima nije zapamćen. Možda toga nije svjestan - iako ne sumnjamo da oni koji su ga savjetovali na ovaj potez dobro znaju što rade - ali njegov je intervju daleko iznad napada na izbornika Niku Kovača. Eduardo se, tvrdeći da se momčad slaže izvan stožera, okomio na cijelu reprezentaciju, a poglavito na svoje suigrače. Tko je to od njih u postavi zato što Kovač mora slušati neke koji su “jači” od njega? Olić, Jelavić, Perišić, Rakitić, Strinić. Lovren, Pranjić, Sammir...? Sve je njih Dudu stavio pod veliko povećalo sumnje, svi će oni na sljedeće okupljanje doći s nekakvim predumišljajem, svjesni da će ih javnost sada gledati nekim drugim očima.

Eduardo je, k vragu, svojim istupom izravno pokrenuo urušavanje reprezentacije. Koliko će ono biti jako i brzo ovisit će o mnogo faktora, prije svih rezultatskih, ali Eduardo je složio grudu koja se u trenu može pretvoriti u jureću lavinu koja će pomesti sve pred sobom.

Odlučili se ‘napiti krvi’

Mnoge riječi koje je izgovorio o izborniku Kovaču ispod su svake sportske, profesionalne ili ljudske razine. Kovač sigurno nije najbolji izbornik kojeg smo imali, tek ćemo vidjeti hoće li uopće izrasti u pravog trenera, ali omalovažavati Kovača kao igrača, kao čovjeka bez karaktera ili ljudskosti, čin je koji će Eduarda obilježiti u očima zdravih ljudi mnogo više od svih 29 golova koje je zabio za Hrvatsku.

Za Hrvatsku koja je toliko godina prema njemu iskazivala golemu ljubav, a još više odgovornost. Da je Eduardo pokazao makar zrno odgovornosti prema Hrvatskoj, nikada se ne bi odlučio na onakav javni istup. Kao ni njegov prijatelj Ognjen Vukojević. Dečki su se odlučili pokazati kao žrtve kako bi se “napili krvi” izborniku koji ih nije vidio u udarnoj postavi. A posljedice koje će ostati iza njihova istupa nisu ih zanimale.

Posljedice koje će sljedećih mjeseci, možda i godina najviše osjećati njihovi suigrači iz reprezentacije, a onda i navijači koji će se uzalud pitati što se to dogodilo Vatrenima...