Ivica Olić peti je Hrvat u “klubu 100”. O časti, ponosu i zahvalnosti govorili su Dario Šimić, Darijo Srna, Josip Šimunić i Stipe Pletikosa. “Orkan iz Davora” na San Siru ulazi u društvo reprezentativaca koje će se pamtiti za sva vremena. No više ćemo ga se sjećati po silnoj energiji i strasti s kojima igra nogomet, po nekoliko čudesno važnih golova nego statistici. Jer Olić nikad nije toliko bio igrač brojki koliko moći i živopisnog pretakanja volje u rad, igru i na kraju učinak.
Osmog lipanjskog dana 2002. godine, kad je ušao protiv Italije (sudbina, eto ga opet s Azzurrima na jubileju!) u prvoj službenoj utakmici, nakon što je imao četiri prijateljske i jedan pogodak s BiH, svijetu se predstavio na eksplozivan, čudesan način. Vatreni su gubili i utakmicu i tlo pod nogama, Mirko Jozić poslao ga je na teren s klupe, silinom je zabio za 1:1, Rapaić je samo tri minute kasnije okrenuo na 2:1. Bio je to drugi dvoboj azijskog mundiala. I početak impresivne niske pogodaka.
Kad gledate 19 golova u 99 susreta, ne zvuči fascinantno, ali ova je serija briljantna: kvalifikacije za Euro 2004, presudna utakmica za drugo mjesto i play-off s Bugarima u Zagrebu, Pršo je junak, on sve vuče, a za 1:0 zabija - Olić. Čudesna večer na Wembleyju 21. studenoga 2007, trijumf na kultnom stadionu nad Englezima, jedan od tri gola su njegova. Drugo kolo Eura 2008, Hrvatska - Njemačka 2:1. Drugi pogodak - Olićev. Doigravanje za EP u Poljskoj i Ukrajini, gostovanje kod Turske u susretu prije kojeg su mnogi pokopali šanse Hrvata, a onda senzacionalnih 3:0, među strijelcima i on. Izlučni ciklus za SP u Brazilu, dvoboj sa Srbijom u Zagrebu, hladna noć u zraku, vruća u srcima, pobjeda, asistencija i pogodak. Uvijek je bio čovjek za velike utakmice.
Posljednji put zatresao je mrežu Kamerunu na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, prije toga dva gola dao je Švicarskoj. Sada igra posljednje kvalifikacije i opet ima ulogu na boku, fizički zahtjevnu i za mlađe. No ne posustaje, u Bundesligi je postigao četiri gola, u Wolfsburgu ga cijene. Paralelno s reprezentativnom karijerom gradio je klupsku, s CSKA je osvojio Kup UEFA, s Bayernom dvaput bio u finalu Lige prvaka. Dao je čak sedam pogodaka u jednoj sezoni elitnog natjecanja 2009/10. Zabio tri komada Lyonu u polufinalu.
Da je bio profinjeni majstor, kao neki drugi naši, ušao bi u red najvećih igrača Europe. Ovako, s priučenom tehnikom i gromadom od želje i motiva, s pristupom koji ga je od “slavonske lole”, kako su mu voljeli tepati, pretvorio u strogog profesionalca germanskog profila, održao se na visokim razinama duže nego što su mu mnogi predviđali. I zato će danas igrati 100. put za Vatrene, što mu je bila velika želja. Još da pridoda i kakav veći rezultat u Francuskoj 2016, da četvrtfinale Eura 2008. ne bude najveći domet, moći će se s golemim ponosom okrenuti za nogometnom ostavštinom u državnom dresu. Više od desetljeća neizostavan je dio hrvatske reprezentativne priče. Igrao je u napadu sa Šukerom, Bokšićem, Pršom, Eduardom, Petrićem, Mandžukićem...
Generacije su se mijenjale, a on je i dalje tu.
24
utakmice potrajala je seriju u kojoj za hrvatsku reprezentaciju nije postigao nijedan gol. Bilo je to od 13. lipnja 2004. i susreta sa Švicarskom u Leiriji na Euru pa sve do 16. listopada 2007. i susreta sa Slovačkom u Rijeci kad je dvaput ubacio loptu u mrežu.
3 x 2
u tri je utakmice Olić bio dvostruki strijelac. Napravio je to sa Slovačkom u Rijeci 2007. u pobjedi 3:0, pa s Bjelorusijom u Minsku 12. kolovoza 2009. (3:0), te ove godine sa Švicarskom 5. ožujka u St. Gallenu, u prijateljskom dvoboju (2:2).
5
velikih natjecanja ima Olić iza sebe. Na SP 2002. u Koreji, 2006. u Njemačkoj i 2014. godine u Brazilu, te na Euru 2004. u Portugalu i 2008. u Austriji. Pritom je na tri turnira zabijao, u Koreji, Austriji i Brazilu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....