NIJE OD VELIKIH RIJEČI, ALI DJELA JE POSTIGAO Samozatajni tvorac hrvatskog nogometnog čuda progovorio o ambicioznim planovima za budućnost

Prvi razgovor vodili smo u zračnoj luci La Valletta. Bio je 9. listopada 1998. godine kada je mlada selekcija na čelu s Pletikosom, Šokotom, Ivanom Lekom, Balabanom i ostalima svladala 3:0 domaćine u kvalifikacijama za EP 2000. On je bio strijelac jednog pogotka, ali smo ga igračem utakmice proglasili jer je uvjerljivo dominirao na utakmici, fizičkom moći i tehničko taktičkom prezentacijom.

- Ne znam, nije vam meni do razgovora. Svi su bili dobri, zašto baš ja… - odgovorio je tiho i povučeno na upit za razgovor tada 20-godišnji Igor Bišćan.

U idućih 19 godina, u kojima je dostigao nogometne vrhunce igrajući nakon Dinama u Liverpoolu, a potom u drugom dijelu karijere dvije godine u Panathinaikosu i još pet u Dinamu, osvojio je 18 trofeja. Među inima, Ligu prvaka (2005.), dva Liga kupa, jedan FA kup Engleske i jedan UEFA Superkup, osam naslova HNL-a…

Sve sam naučio u Liverpoolu

Čini se da je sve to bilo jučer, iako je u zbilji jučer poseban dan u novoj mu karijeri. Igor Bišćan je u trenerskom debiju, na klupi Rudeša, ostvario drugoligaški naslov i plasman u Prvu ligu! Prva je to konkretna potvrda stručnog mu talenta, a o čemu se već i u odjecima s Akademije trenera HNS-a te drugim komentarima ljudi iz nogometnog miljea širio pozitivan kontekst. Od klinca iz U-21 preko Dinama i Liverpoola, uz nes(p)retnu eru u Vatrenima, pa do starta trenerske mu priče, jedna se linija ovog Zagrepčanina nije krivila. Dosljednost. Već po tome je poseban, drugačiji u odnosu na mnoge oportuniste HR nogometa…

Dakle, po glasu raspoznajemo da se dobro slavio drugoligaški naslov i pogotovo prvoligaški status?

- Jesmo, baš smo guštali u tom prvom doživljaju velikog uspjeha. Po putu do Zagreba, a onda i u jednom lokalu svi smo si zajedno dali oduška. Dečki su to zaslužili, uprava, treneri, naši prijatelji. To su memorije za cijeli život.

Lijepo to zvuči kao doživljaj čovjeka koji je slavio Ligu prvaka sa stotinama tisuća navijača Liverpoola?

- Liverpool i sve ono što klub znači je nešto što nema pandana. Sve što znam o nogometu i poslu u njemu, sve sam tamo naučio. Ogroman je utjecaj tih doživljaja na moje poglede i pristupe nogometa. Pratim ih stalno, volim klub i okruženje Liverpoola, i to se nikad više neće promijeniti.

Onda sigurno znate da su vama i Rudešu na svojim “mrežama” čestitali ulazak u Prvu ligu?

- Rečeno mi je i, naravno, zbog svega što sam prije kazao, bilo mi je baš drago.

Prvi vaš završni račun drugoligaške sezone?

- Nije još gotova… No, dobro, ona je obilježena vrijednostima koje su meni osobito važne kao treneru. Mislim tu prije svega na mentalitet momčadi koja je svaku utakmicu igrala maksimalno i održavala tijekom cijelog prvenstva konstantu u odgovornosti, pristupu, disciplini i radu. Zato nas je nagradio rezultat i ovaj, za Rudeš, fantastičan iskorak za Prvu ligu.

Druga liga je skroz korektna

Druga liga nije baš tako jednostavna, zar ne?

- Liga je natjecateljski korektna. Momčadi su više-manje na sličnim razinama, mnoštvo je zanimljivih utakmica, neizvjesnosti. Ima niz kvalitetnih i mladih igrača. Sve bi bilo još uvjerljivije, odnosno ljepše da imamo bolju infrastrukturu, stadione i terene. Ipak treba reći kako sam i u tom rangu spoznao kako je Hrvatska nepresušno izvorište nadarenih igrača, kojima treba dati prostora da pokažu svoje potencijale i prerastu u vrijednosti.˝

Vratimo se korak unatrag. Došli ste u Rudeš lani kao…?

- Kao pomoćnik Stipi Brnasu. U ime kluba pozvao me Igor Jukić, prenio želju da bi u Rudešu htjeli da se priključim u njihovu projektu. Djelovali su mi uvjerljivo u svom planu i prihvatio sam poziv. Kasnije mi je ponuđeno da budem prvi trener u novoj sezoni i to sam također procijenio kao dobru priliku za samostalni iskorak. U početku sam se trebao malo prilagoditi jer ipak nije isto biti pomoćnik ili prvi trener. Bilo je to nešto novo za mene, ali sam odlučio kako želim vidjeti kakav sam zapravo u toj ulozi. Moji stavovi su takvi da ne želim neki prosjek, nego si postavljam velike ciljeve i ovo je bila prava prilika da u praksi pokažem ne od kakvog sam štofa, nego imam li ga uopće za ovaj složen posao…

Kada ste zapravo odlučili da biste mogli u trenersku pustolovinu?

- Po završetku Akademije. Bio sam 4-5 godina izvan nogometa nakon aktivne karijere i počeo mi je nedostajati teren, okruženje momčadi, svlačionice, natjecanja. Razmišljao sam o tome što bih u stvari mogao, odnosno želio raditi u nogometu, i tako mi se trenerski poziv nametnuo kao željena opcija. Zaključio sam da vrijedi probati ozbiljnije zagristi taj kruh i nakon poziva Rudeša, krenuo sam…

Znao sam što me čeka

Nije to uopće loše. Hvale vas mnogi iz nogometnog miljea. No, je li bilo lako, nakon Dinama, Liverpoola, Panathinaikosa, spustiti se u okvire kvartovskog kluba i pripadajućih uvjeta?

- Znao sam što me čeka i što od svega toga mogu očekivati. Nisam privilegiran tip zato što sam nekoć igrao vrhunski nogomet, u klubovima maksimalnih uvjeta, zato se nisam zamarao uvjetima i okruženjem u kojem startam. Ključno je bilo u tim okvirima uspješno raditi, ostvariti rezultat. Želio sam vidjeti mogu li ili ne mogu prenijeti igračima svoje ideje, način kako da pristojno igramo, ostvarimo željeni rezultat koji će nam iznova biti poticaj za naprijed. Mislim da to naposljetku nije bilo loše za moj prvi samostalni posao…

Jeste li “nešto više od prosjeka” osjetili upravo protiv Rijeke u Kupu?

- Bili smo baš dobri u toj utakmici protiv najbolje momčadi Hrvatske, iako smo odigrali bez više prvotimaca. No, svi su mi igrači dio momčadi i zato sam bio uvjeren kako ćemo se snažnoj Rijeci predstaviti muški. Oni su bili dominantni i na kraju dobili, ali mi smo nakon te utakmice, od svlačionice do svih u klubu osjetili onaj trenutak kada postaješ svjestan da možeš nešto više. Bio je to pravi impuls, injekcija samopouzdanja i to se prepoznalo u nastavku sezone.

Kad ste prepoznali iskorak u prvenstvu?

- Pred kraj prvog dijela sezone odigrali smo nekoliko doista visoko kvalitetnih partija i odvojili se na tablici. To je faza nakon koje je momčad kvalitetno odradila pripremni period, uz čvrsto uvjerenje kako imamo sve potencijale da ostvarimo cilj koji smo neki dan proslavili.

Jeste li bili strogi kako izgledate u razgovoru ili…?

- Ne znam, to treba pitati igrače. Moja ideja je biti iskren i pošten u radu s njima te mislim da su to prepoznali. Kad netko prijeđe određenu granicu u ponašanju, onda ću reagirati jer nitko ne može narušavati atmosferu momčadi i svlačionice. No, nismo imali takvih kriznih situacija. Momčad i ja izgradili smo odnos povjerenja i vjerujem da se na njihovim igrama i gardu to prepoznavalo.

Stručno gledano, kakav ste nogomet gradili u Rudešu, odnosno kakva je ta vaša ideja igre?

- Teško je sada meni kao mladom treneru nametati nekakvu svoju filozofiju igre. Za početak sam se idejom prilagođavao igračima koje imam i natjecanju u kojem nastupamo. Radio sam na tome da igrače učim natjecati se, što je jako važan faktor našeg posla. Temeljno je ideja bila da gradimo jednu kulturu rada, razvijamo natjecateljski mentalitet, a koji nerijetko bilježi diskontinuitet u ovim razinama poluamaterizma, odnosno da kroz rezultat snažimo motiv i ostvarimo pobjednički mentalitet. Želio sam, i to sam od igrača dobio, da imaju maksimalan pristupa, da su koncentrirani i disciplinirani, jer se samo tako može razmišljati o napredovanju.

Taktički gledano?

- Nogomet sam živio na svim razinama i odavno sam spoznao da je temelj momčadske igre i uspješnosti na duže staze u kvalitetnoj defenzivi. Od čvrste obrane sve počinje i to je u suštini jednostavnije postići od uspješnije gradnje faze napada. Obrana je zapravo stvar discipline i ispunjenja obveza te nema razloga, ako su igrači koncentrirati, da to ne bude kvalitetno odrađeno. Kod igrača inače treba razvijati tu svijest da svatko radi svoj dio posla, da reakcije budu takve da im nije svejedno je li 4:0 ili 4:1…

Sigurno s nekime raspravljate o taktičkim idejama?

- Pa naravno, to je uvijek dobrodošla rasprava s ljudima koji imaju znanja, iskustva i svoje vizije. Oni su dio mojeg okruženja, od asistenta Tomića preko Šokote i drugih mojih prijatelja.

Ponekad se prisjetimo vaših buntovnih igračkih faza i prema trenerima, a sada vi…?

- Igračko iskustvo mi je svakako od velike pomoći. Svašta sam prošao u nogometu, imao faza neozbiljnosti, nezrelosti u ponašanju i odnosima te iz današnje perspektive shvaćam kakve sam sve gluposti činio. Sve moje profesionalne muke i sivi dani danas su ogromno iskustvo za trenerske mi pristupe. Lakše se komuniciraju stvari s igračima. Mislim, može biti prigovora, OK, ali nikad ne smije izostati odnos poštovanja. Moram to naglasiti, svi igrači Rudeša i po tom pitanju zaslužuju maksimalnu pohvalu!

Ovaj mi je uspjeh samo dodatni motiv

Ružičasti su horizonti u kvartu, kakva je ipak budućnost Rudeša?

- Moje uvjerenje je kako je NK Rudeš stabilan klub, koji je takav bio i prije ovog povijesnog mu rezultata. To je zasluga ljudi koji ga u dužem razdoblju dobro vode. Sada je uslijedio, kao kruna svega i ovaj poslovno-sportski odnos s Alavesom, koji u planiranom razdoblju od deset godina može dodatno stabilizirati i osnažiti rad kluba. Po meni je to dodatna garancija da se Rudešu neće dogoditi što i nekim sličnim klubovima u prošlosti, kojima je nakon ulaska u Prvu ligu uslijedio veliki pad jer nisu imali strukturu da izdrže takav zahtjevan nastup.

Vjerojatno imate veće ambicije u trenerskoj karijeri? Podosta je vijesti o zanimanju jačih klubova, kako iz HNL-a, tako i inozemstva?

- Svaki čovjek prirodno ima ambicije napredovati, ali životno iskustvo me uči kako nije dobro preskakati stepenice. Ispred mene je još dosta učenja, usavršavanja, skupljanja iskustva. Ovaj uspjeh s Rudešom mi je dodatni motiv, dijelom i zato što sam osjetio taj žar za trenerski posao. Moram, međutim, kazati da ne želim gubiti godine, odnosno ne vidim se kao onaj koji će dvadesetak godina životariti u ovom poslu. Ako unutar 7-8 godina ne budem napredovao i ostvario željene iskorake, ostavit ću se trenerskog posla. Prosjek me ne zanima. Radit ću onda nešto drugo u nogometu…