Već drugu sezonu u nizu jedan od najboljih i najstandardnijih igrača Gorice je 22-godišnji Hrvoje Babec. On možda nije toliko u centru pažnje jer igra onu nezamjetnu, a toliko važnu ulogu zadnjeg veznog, koji ponajprije razgrađuje i zaustavlja suparničke napade, ali s iskustvom koje je stekao u ranije dvije prvoligaške sezone, Babec je sve češće i pred suparničkim vratima. U prošlom prvenstvu je triput bio strijelac, a u prvih 12 utakmica ovog ima već dva gola i jednu asistenciju.

Ima Babec i četiri nastupa za mladu reprezentaciju Hrvatske na završnici prošlog Europskog prvenstva, a bio je član i još mlađih nacionalnih selekcija. Njegova nogometna prošlost je izuzetno zanimljiva, čak i vrlo poučna, te je vrijedi čuti od njezinih početaka, još kada je kao dječak od 10 godina napustio rodni Brezik pokraj Virovitice, pa preko Osijeka, Belgije i Francuske, zatvorio krug ljeta 2019. kada je kao 20-godišnjak potpisao prvi profesionalni ugovor za hrvatskog prvoligaša Goricu.
Toliko toga je stalo u tih 10 godina između, a on sam to sažima u tvrdnji “odrastao sam puno ranije, ali kao osoba vratio sam se mnogo jači”.

Tu mentalnu snagu i karakter borca, koji nikada ne odustaje od zacrtanog cilja, pokazao je i na nogometnom terenu jer i to treba podsjetiti, u Goricu je došao iz trećeligaša Vihora iz Jelisavca, da bi već u 1. kolu sezone 2019/2020. bio starter.

- Tu utakmicu protiv Intera iz Zaprešića u srpnju 2019. nikada neću zaboraviti. Ni sam nisam vjerovao da ću biti u prvoj jedanaestorici pored toliko odličnih igrača, ali trener Sergej Jakirović poklonio mi je povjerenje. Klub je otpočetka vjerovao u mene i to mi je uvelike pomoglo u izgradnji karijere - prisjeća se Babec, koji od malih nogu kao da je bio predodređen za velike stvari.

S deset godina u Osijek

- Nogomet je u mojoj obitelji tradicija. Igrao ga je otac Mario, igrao ga je pet godina stariji brat Antonio, a i meni je lopta od malih nogu bila najdraža igračka. Odmah se stvorio i navijački rivalitet, brat je bio za Real, a ja za Barcelonu. Počeo sam trenirati sa sedam godina u Virovitici, a ubrzo me primijetio Slaven Belupo i 2008. odveo na turnir u njemački Hannover. Bio sam najbolji igrač tamo, a otac još uvijek čuva članak iz Sportskih novosti s naslovom “Može birati gdje će igrati”.

I kako se onda dogodio odabir?

- Kada sam imao 10 godina, ljudi iz Osijeka su odlučili da sam dovoljno dobar za njih i napravili su transfer da se cijela moja obitelj preselila živjeti u Osijek. Ipak, u Osijeku sam ostao samo godinu dana, a onda se prebacio u tamošnju nogometnu akademiju “Krpan-Babić”. Procjena je bila da su tamo bolji uvjeti za rad i razvoj mladih igrača.
I odlazak u inozemstvo dogodio se vrlo rano, već s 15 godina?

- U Sesvetama se 2014. igralo amatersko prvenstvo Hrvatske i bio sam najbolji igrač u svojoj uzrasnoj kategoriji. Još od onog Hannovera jedan čovjek mi je bio kao drugi otac i pomagao mi u nogometnim odlukama i razvoju, pa je on tada odlučio da odemo u belgijski Seraing. Tada su bili drugoligaši, sada su prvoligaši, ali zbog administrativnih zapreka nisam mogao ostati tamo, iako sam pola godine trenirao. No, belgijski klub imao je odlične relacije s Metzom i tako sam ipak osvanuo u Francuskoj ljeta 2016.

Bila je to golema životna škola?

- Kada tako mlad dođeš u novu zemlju bez da ikoga poznaješ i ne znaš jezik, to je jako teško. Živio sam u kampu za mlade igrače, gdje je vladao izuzetno strogi režim i sve je bilo podređeno nogometu. Bilo je 30 soba, u svakoj od njih po nas četiri ili pet, a doma sam išao samo za Božić i nešto malo ljeti. Ipak, imao sam uvijek u glavi misao da se trud i odricanja moraju isplatiti i na kraju sam dogurao do statusa kapetana juniorske momčadi. Za stranca je to veliko priznanje, a često sam trenirao i s prvom momčadi.

Ipak, profesionalni ugovor s Metzom nije se dogodio?

- Nakon što mi je istekao dvogodišnji ugovor kao mladom igraču, očekivao sam profesionalni, ali nuđen mi je još jedan od godinu dana, ali ne profesionalni. Tu je zapelo i u jesen 2018. vraćam se doma i sljedeću sezonu sam odradio u trećeligašu Vihoru iz Jelisavca, pa godinu dana kasnije ipak ispunio san potpisom za Goricu. Sve poslije toga za mene je bilo jako dobro i posve sam zadovoljan kako mi se karijera razvija. Sve je išlo prirodnim tokom, nisam preskakao stepenice, došao sam do mlade reprezentacije Hrvatske, igrao na Europskom prvenstvu četiri utakmice, a kao i svaki igrač sanjam da ću jednog dana postati i A reprezentativac. Baš na tom Euru vidio sam da suigrače i mene samo sitnice dijele od igrača iz velikih europskih liga i da se to može dostići.

Bilo je i ponuda iz inozemstva?

- Ono što znam je ponuda iz Poljske ovoga ljeta, talijanski mediji pisali su o interesu Udinesea i Leccea, a znam da i sada ima interesa za mene. Taj iskorak će se dogoditi - zadovoljan je mladi veznjak onim što je definitivno zaslužio igrama i ponašanjem na terenu, a Transfermarkt mu je podigao cijenu na 1,5 milijun eura, iako predsjednik Gorice Nenad Črnko vjeruje da on vrijedi i više.

Najveća sloboda

Već je rečeno i da je Gorica kao klub maksimalno vjerovala u “projekt Babec”, ali u ovoj sezoni baš je zorno vidljiva razlika u igri s tim toliko bitnim ofenzivnim dodatkom, koji se ogleda u pogocima, asistencijama i ulascima u šanse, kako se zna reći “iz drugog plana”?

- Kada sam došao u Goricu igrao sam takozvani adaptacijski nogomet, čiji cilj je bila afirmacija u 1. HNL. Što je vrijeme odmicalo, bio sam sve slobodniji, pod sve manjim pritiskom i sve bolji. Sergej Jakirović me hrabro gurnuo među prvotimce, kod trenera Dambrauskasa sam postao standardan, kod Oreščanina počeo i zabijati golove. Prvi je bio protiv Šibenika u kolovozu 2020. godine, a najviše mi je žao što onaj u Rijeci u zadnjem kolu prošlog prvenstva nije bio dovoljan za Europu. Kod sadašnjeg trenera Krunoslava Rendulića dobio sam najveću slobodu, to je kako se kaže baš upečatljiva igra, ne igram samo zadnjeg veznog, mogu se pozicionirati i bliže suparničkim vratima i želim tako i nastaviti.

Kad je već spomenut poraz 1:2 u Rijeci, nemoguće se ne vratiti na ono što je Gorica ispustila u prošlom prvenstvu i promašila povijesni izlazak u pretkolo Konferencijske lige?

- Počeli smo prošlu sezonu zaista sjajno, bili u jednom trenutku čak i prvi, ali nikada nismo pali ispod trećeg mjesta do zadnjeg kola nakon koje smo završili peti. Nemoguće je zapravo objasniti kako smo ispustili 15 bodova prednosti pred Hajdukom i Rijekom koje smo imali sredinom ožujka. Svi smo se već vidjeli u Europi, mislim da je to i prirodno kada si tako blizu, ali očito da smo se prerano radovali i završili prvenstvo prije njegova kraja.

Hajduk pod pritiskom

Opomena je to za budućnost, ali u novom prvenstvu nikako da osvojite ni bod protiv četiri kluba koji su i sad ispred vas. Pet utakmica, pet poraza?

- Prošlih sezona pobjeđivali smo velike, a često gubili bodove protiv slabije plasiranih klubova, a sad je obrnuto. No, ne znači to previše jer Gorica je i dalje momčad s kojom nikome nije lako. Nema kod nas ni posustajanja, ni predaje, u Europu se može i osvajanjem Hrvatskog kupa. Igram u klubu koji ima ambiciju i dobru organizaciju, još od one prve prvoligaške sezone Gorica je osvojila srca nogometne publike u Hrvatskoj. Vidi se kontinuitet dobrog rada struke u klubu, a imamo sad dosta mladih i novih igrača, kojima je ipak potrebno vrijeme za adaptaciju. Dvije ili tri lošije utakmice svakome se dogode, liga je vrlo jaka i izjednačena, a uvjeren sam kako ćemo vrlo brzo dostići formu s kojom će biti moguće pobjeđivati.

Velika utakmica je već u subotu na Poljudu protiv Hajduka. Očekivanja?

- Siguran sam da će biti vrlo zanimljivo, iako imamo u Splitu neka neugodna iskustva i visoke poraze, ali imamo i onu pobjedu 4:2 iz prosinca prošle godine. Poljud je posebno mjesto za svakog igrača, čim tamo istrčiš, bolji si barem 10 posto i uopće nije bitno što je publika protiv tebe. Očekujem posve otvorenu utakmicu, bez kalkulacija, za golove.

Može li Gorici u prilog ići veliki pritisak na igrače i trenera Hajduka Jensa Gustafssona, koji ako ne pobijedi, može dobiti otkaz?

- Sigurno da bi Hajdukov poraz u Šibeniku mogao imati utjecaj jer se zna da ljudi u Splitu i Dalmaciji žive za nogomet i Hajduk, pa je logično da domaćini imaju imperativ pobjede i golemi pritisak na leđima. Na nama je da uživamo na Poljudu i pružimo najbolju partiju dosad, a onda će doći i pozitivan rezultat za Goricu - uvjeren je Hvoje Babec.