Modra pretvorba: Očekujte da Dinamo kupi njegov pravi gazda - Zdravko Mamić

Izgubljen u privatizacijskoj magli, koja se ne razilazi niti tri dana nakon Dinamove skupštine , cinik u novinskom kolumnistu rado će potražiti oslonac u onoj lucidnoj definiciji pretvorbe s repertoara gradskih šarmera alanfordovske provenijencije i opsjenara opće prakse. Prema tom tumačenju zasnovanom na čistoj hrvatskoj empiriji, čuli ste sigurno, pretvorba je “ono kad naše zajedničko pretvaramo u moje”. Dakle, je li cijela operacija “Dinamova pretvorba” sračunata kako bismo javno dobro i nacionalnu vrijednost napokon i u pravnom i u sadržajnom smislu preselili u portfelj Zdravka Mamića? Ili je priča ipak kompleksnija?

Vijest o privatizaciji Dinama nije stigla baš kao grom iz vedra neba, vrtjela se nogometnim krugovima već mjesec ili dva, ali službena objava je svejedno dočekana s nevjericom. Pitanja je puno, odgovora nigdje. Na primjer, kako se i zašto jedna Udruga građana, sportski sinonim i zaštitni znak Zagreba, a godinama i nacionalni amblem, odjednom prevodi u privatno vlasništvo? Zar nismo tamo već bili i odande pobjegli glavom bez obzira? Gdje gori da nam je potreban zaokret za 180 stupnjeva? Nismo li deset godina slušali propovijedi o uzor-klubu koji bogato i na vrijeme plaća igrače, koji zatrpava državnu blagajnu stotinama milijuna kuna poreznih davanja i pritom mu ostane za božićnice, regrese i 13. plaću službenicima? Autora poslovnog modela koji lakoćom tuče sportsku i inu konkurenciju očekivali biste nasmijanog na naslovnici Forbesa, ne na oglasnoj stranici kojom se Dinamo stavlja na dražbu...

Prema nekim tumačenjima, najava privatizacije odgovor je Zdravka Mamića na rješenje sportske inspekcije koja bi ga, mic po mic, na kraju ipak mogla prisiliti da klub otvori članstvu koje inzistira na pravu da bira i bude birano. Pobjedu koncepta “jedan član, jedan glas” Dinamov bi gazda doživio kao ponižavajuću kapitulaciju i zato traži način da klub preseli u ruke privatnog titulara kod kojeg bi on zadržao funkciju glavnog menadžera. Postoje, međutim, i interpretacije da je Mamić s blokom partnera i investitora spreman ući u rizik privatizacije, ali tek nakon što slatkim računovodstvenim inženjeringom ispuše vrijednost kluba. U tom smislu oči bodu brojke iz završnog računa za posljednje dvije godine. Nakon što je 2013. završio u zgodnom plusu od 8 milijuna kuna, godinu poslije Dinamo je zaglavio u alarmantnom minusu od 90 milijuna...

Koliko bi mogao koštati Dinamo, jednom ako se priča uopće pomakne s mrtve točke? Spekulira se s 40 milijuna eura, iako je teško povjerovati da ovim dijelom svijeta španciraju tako opušteni ulagači. Klubovi Dinamova utjecaja i popularnosti u zemljama jugoistočne Europe prilikom privatizacije nisu uspjevali dobaciti niti do polovice tog iznosa. Češki poduzetnik Daniel Kretinsky je 2004. godine kupio prašku Spartu za 22 milijuna eura. Gigi Becalli, kontroverzni rumunjski biznismen, trgovac, političar, mistik i “homo universalis” sličan Mamiću, do većinskog paketa u Steaui stigao je i za manje od navedenog iznosa.

Sretna interakcija nekolicine velikih i stotina malih dioničara po uzoru na njemački nogometni model - za ilustraciju, u vlasničkoj strukturi Borussije s 5 do 15 posto sudjeluju Evonik, Signal Iduna, Puma, Ballspielverein Borussia 09, Bernd Geske itd. - u Dinamovu je slučaju čista utopija. Klub kojem su navijači masovno okrenuli leđa nije zanimljiv širokom spektru ulagača, nije zanimljiv bogatijim igračima-disidentima koji ne žele u kolo s Mamićem, a i v.d. gradonačelnica traži način da elegantno ispari iz ove priče. U prijevodu, utrka se uoči prvog pucnja čini osuđenom na propast, ali iskustvo kaže da priče s Mamićem u naslovnoj ulozi idu u paketu s radnim naslovom “očekujte neočekivano”...