Hajduk je, prema mnogim mjerilima, mirakul od kluba, bez obzira na povremeno loše rezultate, pa i dugotrajnije, kao što je slučaj posljednjih 16 godina. Čudo od kluba, u najmanju ruku, na temelju svojih 110 godina postojanja, tijekom kojih je neprekidno igrao u elitnim ligama (jedini u bivšim Jugoslavijama i današnjoj Hrvatskoj). I ne samo to, Hajduk je jedinstven u svijetu i po svojoj epopeji u Drugom svjetskom ratu (zamislite, "bijeli" su zaslužili epitet "Momčad Slobodne Francuske". Može se kazati i specifičan po svojim žestokim navijačima, slavnoj Torcidi, automatski po dočecima i proslavama kakve se rijetko događaju u svijetu nogometa. Ali također i po ispadima, incidentima, skandalima svojih "ultrasa".
Kada se spomene, kaže, pa i pomisli na ime Hajduk, bez obzira na aktualne rezultate, brojni se članovi velike, možemo kazati u povijesti, milijunske obitelji navijača, ozare i uzdrhte na račun pojedinih pothvata "bijelih" u prošlosti. Ovih dana Hajduk slavi 110. godinu postojanja, pa se događa još jedna parada u nizu ljubavi, odanosti, čak zaluđenosti.
Može li se iz tih 110 godina izdvojiti neke pojedince, sastaviti rang-lista, najvećih, najvažnijih, najzaslužnijih, nezaboravnih sudionika, recimo, barem prvih među velikima.
Lista počasnika
Izbor takve liste počasnika, ajmo kazati, dvanaest apostola Hajduka, onih koji su na svoj način označili povijest splitskog kluba, nezahvalan je posao. Jer, nema pravih kriterija i mjerila kako vrednovati učinke i zasluge u različitom vremenima, povijesnom tijeku od 1911. do danas. Kako sam jedan od rijetkih, koji je doslovno proživio Hajduk od 1945. do danas, blizak događajima i ljudima, te kako sam tijekom vremena imao prilike upoznati se s generacijama iz pradavnih vremena kraljeve Jugoslavije (moj stric Mario bio je igrač "bijelih" od 1926. do 1932.), tako se usuđujem objaviti tu moju listu besmrtnih i posebnih za veličinu splitskog kluba. Naime, stjecajem okolnosti bio sam, kako se to kaže, kao inventar na Starom placu, tako i na Poljudu. Najprije kao dječak u pratnji oca Bruna, tada saveznog nogometnog suca, pa onda sub junior i junior Hajduka, nadalje kao novinar Slobode Dalmacije, Sportskih novosti, i sada Jutarnjeg lista (preko 60 godina).
Prvo počasno mjesto svakako pripada barba Luki Kaliterni, najprije vrataru, pa onda dugotrajnom treneru, tvorcu momčadi prvaka Kraljeve Jugoslavije 1927. i 1929., koji je postao legendaran na račun škole baluna, kakve početkom dvadesetog stoljeća nije bilo na ovim prostorima. Šjor Luka osmislio je brojne načine treninga, vježbe s raznim pomagalima (balun na špagu, razna vođenja, načini šutiranja), ustanovio je i načela igre, koja vrijede do danas ("uvijek igra oni igrač koji nema balun; tko u igri nema širinu, nema ni dubinu; sve vidi, ništa ne gledaj; duga lopta najbolja je jedino ako je precizna; u obrani se skupite, u napada raširite; itd).
Hajduk je, predvođen barba Lukom, tako dobro igrao da je ondašnji savezni kapetan Zagrepčanin Dušan Zinaja odlučio postaviti u reprezentaciju za utakmicu protiv Čehoslovačke 1924. (0:2) kompletnu momčad splitskih "bijelih". Jedino je izostao vratar Otmar Gazzari, koji kao talijanski državljanin nije mogao nastupiti (branio je vratar HAŠK-a Friedrich). Kaliterna je prije Drugog svjetskog rata bio trener Hajduka punih 13 godina, na neki način je bio gospodar kluba, i kada bi mu netko protuslovio, otišao bi sa Starog placa.
Tito Kirigin, predsjednik svih predsjednika, također je bio nedodirljivi gazda "bijelih", najprije od 1964. kao dopredsjednik, onda od 1970. deset godina kao najdugovječniji predsjednik, s velikim utjecajem još pet, šest godina. Tvorac atomskog Hajduka, ključna faca razvoja kluba, inicijator razdoblja u kojem su "bijeli" od splitskog postali jugoslavenski, pa i europski velikan. On je stvorio moćan Hajduk u svakom pogledu, u organizacijskom, financijskom i igračko-trenerskom smislu. "Dok nam Tito nije došao u klub, bila je neimaština, čak nam je i olovka bila problem", svjedočio je dugogodišnji tajnik Ivica Grubišić.
Titovo doba
U Titovo vrijeme, Hajduk je osvojio šest kupova i četiri prvenstva, prvotimci splitskog kluba bili su kičma reprezentacije. Poseban autoritet stekao je na račun dovođenja serije najboljih igrača drugih klubova, pravih pojačanja "bijelih" (Mušović, Ristić, Folić, Pavlica, Obradov, Holcer, Vardić, Mešković, Oblak, Đorđević, Balevski, Primorac, Simović, Pešić, Slišković)!
Treći na listi apostola Hajduka, bez sumnje je trener Tomislav Ivić, nevjerojatni inovator, stručnjak bez premca u povijesti nogometa Jugoslavije i Hrvatske. Jer, ne samo da je tvorac najbolje generacije Hajduka svih vremena, nego je s tim igračima osvajao prvenstva i kupove u ondašnjoj Prvoj saveznoj ligi, među najjačim ligama u Europi. Ivić je četiri godine trenirao juniore, čak petnaest njegovih igrača potpisalo je ugovore, devetorica su postali reprezentativci Jugoslavije. Ipak, šteta je da na europskoj sceni Hajduk nije izveo značajniji korak (St. Etienne 4-1,1-5, PSV 2-0,0-3, HSV 0-1,3-2).
Na ljestvici najmarkantnijih sudionika u povijesti Hajduka dolaze igrači. Najprije, nenadmašni i jedinstveni Bernard Vukas, dragi Bajdo, koji je za Hajduk bio Leo Messi onog vremena. Doslovno tako. Vukas je dvaput igrao za službene reprezentacije FIFA-e i UEFA-e protiv Velike Britanije, što je za ono vrijeme bio dokaz naročite vrijednosti (4-4 na Wembleyju, 4-1 u Belfastu, Vukas tri gola). Prvi je s dozvolom otišao u inozemstvo u Italiju, dobitnik je brojnih priznanja, među kojima kao jedini iz Hrvatske odlikovanja u povodu stogodišnjice FIFA-e.
Na kon Vukasa, na visokom, petom mjestu je Frane Matošić, kapetan i najbolji strijelac svih vremena splitskog kluba. On je bio i ostao neusporedivi igrački autoritet, koji je svoju karijeru počeo kao 16-godišnjak 1935., a zaključio je tek 1956. Stekao bi i veću slavu da nije bilo Drugog svjetskog rata, premda je jedne godine igrao u Serie A za Bolognu, i bio prvi strijelac do prekida prvenstva zbog kapitulacije Italije.
Bijeli čarobnjaci
Prema značaju, igračkim, ali i liderskim sposobnostima, Matošića je naslijedio Dragan Holcer. On je nakon dolaska iz Niša, sve do odlaska u Stuttgart, u razdoblju od 1967. pa do 1975., bio nenadmašni vođa, ključna figura u stasanju velike momčadi "bijelih". Bio je vrhunski stoper, doslovno neprelazni igrač, borbena duha, pa je tako potpuno odgovarao splitskom ambijentu. Holcer je umnogome pomagao sazrijevanju mladih igrača, među kojima je najdarovitiji bio Jurica Jerković. On je bio čarobnjak nogometa, s lakoćom je sve izvodio u pokretu: primao, dodavao, driblao, šutirao… Ta škvadra s Ivićem, Holcerom i Jerkovićem vladala je jugoslavenskom scenom početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Na listi počasnika Hajduka posebno mjesto ima Ivan Katalinić, rekorder prema broju osvojenih trofeja, čak 22. Katalinić je kao vratar sudjelovao u slavljima četiri prva mjesta i pet kupova, kasnije kao trener vratara, pomoćni i glavni trener predvodio je "bijele" do pobjedničkih postolja u po četiri prvenstva i superkupa, te čak pet kupova.
Među posvećenima je i Vladimir Beara, najbolji vratar svih vremena s ovih područja. S Hajdukom je osvojio tri prvenstva, na žalost navijača "bijelih", preko noći je otišao u Crvenu zvezdu i tamo proslavio još četiri titule prvaka i osvajanje dva kupa. U momčadi Hajduka Beara i Vukas su ekstra klase, uz golgetera Franu Matošića, ključni igrači u osvajanju tri titule prvaka, uz napomenu da su u to vrijeme "bijeli" makinacijama iz Beograda, onemogućeni u još dva navrata u trijumfima (1953. i 1953/54.).
Prekratka lista
Sljedeće, deseto mjesta, naravno, prema subjektivnoj procjeni, pripada Alenu Bokšiću, i to zato što je od brojnih igrača Hajduka, koji su se iskušali u inozemstvu, baš on bio daleko najuspješniji. U dresu Olimpiquea iz Marseillea prvak Francuske i osvajač Kupa prvaka, s Juventusom prvenstvo Italije, Interkontinentalni kup, Superkup UEFA-e i s Lazijem prvenstvo i kup Italije, Kup pobjednika kupova i Superkup UEFA-e. Osim što Bokšić ima velike zasluge za odlazak Hrvatske na završnicu prvenstva svijeta 1998. i 2002., on je svojim golom, koji je značio pobjedu u zadnjem finalu Kupa Jugoslavije 1991. u Beogradu, protiv Crvene zvezde (1-0), zauvijek dobio svoje mjesto u srcima navijača Hajduka.
A onda dolaze dvojica nedvojbeno najborbenijih igrača "bijelih" svih vremena - Ljubomir Kokeza i Dražen Mužinić Frfa, i to u počast svima iz brojnih generacija Hajduka, kojima su srčanost i poštenje, oduvijek bile bitne vrline za nastupe u bijelom dresu. Ta dvojica, Kokeza iz generacije pedesetih, a Mužinić sedamdesetih godina prošlog stoljeća, postali su sinonimi onih igrača Hajduka, koji figurativno u svakoj utakmici ostavljaju srce na terenu.
Moglo se među dvanaest najvažnijih po svojem doprinosu, svrstati i ratnog kapetana Hajduka Jozu Matošića, također i dr. Šimu Poduju, igrača i ključnog faktora mega turneja - avantura "bijelih", pogotovo u odnosu na njegovu glavnu ulogu okupljanja partizanskog Hajduka, zatim Luku Peruzovića, s deset osvojenih trofeja, kao i još dva igrača/trenera Peru Nadovezu (golgetera) i Zorana Vulića (najpolivalentnijeg prvotimca), sa šest, odnosno pet pokala, zatim posljednjeg trofejnog predsjednika Branka Grgića (tri prvenstva i kup) i Stanka Poklepovića, još jednog trenerskog velikana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....