Majstor za šesterace: 'Kad bi barem bili penali i u polufinalu, ne bih imao ništa protiv...'

Za razliku od izbornika Mate Stankovića koji nije mogao zaspati do sedam ujutro vrteći u glavi sve što se događalo u noći epohalnog trijumfa i plasmana u polufinale Europskog prvenstva, Ivo Jukić je spavao kao top.

- Nemam ja problema sa spavanjem - rekao je junak pobjede Hrvatske nad Ukrajinom nakon raspucavanja sa šest metara.

Jukić je zaustavio tri od četiri udarca Ukrajinaca, impresionirao je mirnoćom, kao i lakoćom čitanja suparničkih pokušaja. U uzavreloj atmosferi u Spaladium areni on je ostao hladnokrvan, svjestan da je sudbina reprezentacije Hrvatske baš u njegovim rukama. Svaki je put čekao do posljednjeg trenutka na koju će stranu krenuti, i sva četiri puta bio je nepogrešiv. Jedan mu je udarac pobjegao iznad glave, preko ruku, ali tri je skinuo vrhunskom manirom.

- Nije to njemu ništa posebno - ubacio se Stanković u priču. - U Libiji je na Mediteranskom kupu domaćinu skinuo sva četiri penala.

Žrtva prevare

Jukić će prisnažiti i da je Mađarima obranio sva tri udarca jednom zgodom, a recept za obranu šesteraca vrlo je jednostavan:

- Za mene je prvi penal najvažniji. Ako skinem prvi, onda znam da će biti dobro i da ću ih još obraniti. Kad bi barem bili penali i u polufinalu, ne bih imao ništa protiv.

Objasnit će da u svijetu futsala, malog nogometa, postoje dvije vratarske škole. Španjolska i brazilska. Njemu je bliža španjolska.

- Stvar je u postavljanju, trebaš ostati miran do kraja. Ne mora biti efektno, nego učinkovito.

Nekome može izgledati da su ga lopte dvaput pogodile u tijelo, ali ne bi se to dogodilo da nije pročitao izvođače i postavio se tako, uspravan, da ga lopta ne može proći.

Jukić je počeo braniti sa sedam godina, naravno, najprije kao nogometni vratar. Prošao je školu u Solinu, Hajduku i GOŠK-u, ali već s petnaest godina završio je na malom nogometu, u Brodosplitu. Pozvao ga je, pogađate, Mato Stanković.

- Dobio sam priliku tamo, bila je to strašna momčad. Meni je imponiralo da sam u tom društvu i uopće više nisam razmišljao da se vratim u veliki nogomet. Sa 15 godina sam debitirao u reprezentaciji do 18 godina, sa 18 sam već bio u seniorskoj reprezentaciji.

Tako je sa 25 godina gotovo u statusu rekordera po broju nastupa za reprezentaciju. Iz Brodosplita praktički nigdje nije odlazio. Zapravo, jest. Jednom se zaputio u Kazahstan, sve je izgledalo dobro, ali vratio se već nakon tri mjeseca.

- Na papiru je izgledalo odlično, 10.000 dolara mjesečno, međutim, menadžer me prevario. Rekao je da će uzeti samo deset posto, a na kraju se to pretvorilo u nekih 60 do 70 posto. Shvatio sam da mi je bolje u Splitu.

Doduše, bio je i sa Stankovićem u Libiji kao trener vratara. To je ipak puno ljepše razdoblje.

Kako reče Stanković,„’neće nas opiti slava, nismo mi ljudi od milijun eura’, ali su profesionalci od glave do pete. Jukić to može plastično objasniti na svome slučaju:

- Normalno da se doživljavam kao profesionalac. Po broju treninga i svakako po načinu života. Osim što svakodnevno treniram sa suigračima, radim i s djecom u našoj školi malog nogometa. Nemam puno vremena za ostale stvari. Volim roniti, tu i tamo nešto ulovim.

Premašili smo očekivanja

A što će biti sada, kad mu je popularnost naglo porasla, kad je cijela Hrvatska upoznala Ivu Jukića?

- Ništa. Naša je želja prije prvenstva bila da se predstavimo cijeloj Hrvatskoj i da napravimo rezultat. Premašili smo očekivanja, plasirali smo se u polufinale. Bilo bi lijepo da dođemo u rang s ostalim dvoranskim sportovima, da nas mediji više prate, jer bi tada i utakmice bile posjećenije. Posljednjih godina osjeti se recesija i u našem sportu, nema više stranaca kao nekad, pala je i gledanost, makar ima sredina poput Vrgorca u kojima je dvorana uvijek puna. Bilo bi krasno kada ne bismo nestali iz medija kad sve ovo prođe. Futsal je u svijetu vrlo popularan, nema razloga da tako ne bude i kod nas, pogotovo što ga puno ljudi rekreativno prakticira.

Kako objasniti recept uspjeha Hrvatske, koje na velikoj sceni nije bilo deset godina? Domaćinstvo Europskog prvenstva sigurno je pomoglo.

- Mi imamo mali fond igrača, sedam do osam koji mogu fizički pratiti ovaj snažni ritam, ali smatram da svi mogu jednim potezom riješiti utakmicu, što nije slučaj kod ostalih reprezentacija. U drugim reprezentacijama uvijek jedan do dva igrača odskaču. Isto tako, posljednju godinu dosta smo bili zajedno, puno smo radili na obrani, što nam je prije predstavljalo najveći problem.