“U Gorici je Nikoličius napravio super posao… Samo Hajduk je nešto drugo. U Goricu je doveo kvalitetne nogometaše u odnosu na to koliko ih je platio, za te odštete od 20 od 50 tisuća eura. Ti su momci odradili super posao, ali sad je pitanje koga će dovesti u Hajduk jer potrebni su još kvalitetniji igrači, a oni koštaju. Međutim, ne znam kako će bez novca dovesti igrače koji su dvije stepenice bolji od drugih. Ako su isti, nema smisla trošiti na njih. Uspije li to, svaka mu čast. Ne mogu voziti Ferrari ako nemam novac...”
Tako je u siječnju ove godine govorio iskusni Zlatko Vujović, legendarno krilo, kasnije i dosta godina zaposlen kao jedan od pomoćnih trenera Hajduka. Vidio je Zlatko i prošao previše toga da ne bi znao što govori, puno je predsjednika i sportskih direktora neuspješno prolazilo pokraj njega. Međutim, prevario se i iskusni Vujović. Mogu se dovesti prvoklasni igrači za HNL prilike, čak i ako nemaš novca. A Hajduk ga doista nema... Međutim, ljudi koji ga vode imaju viziju, karakter i odvažnost da pokušaju napraviti nešto što je u siječnju izgledalo kao apsolutno nemoguća misija.
Tandem koji prkosi
Ti ljudi zovu se Lukša Jakobušić i Mindaugas Nikoličius. Predsjednik i sportski direktor. Tandem koji u neuobičajenoj tišini, te velikoj tajnosti, nevjerojatnim dosezima prkosi svim putevima koje su čvrsto utabali njihovi prethodnici. Objašnjavajući nam godinama ono što je i Zlatko Vujović ustvrdio: “Bez novca si nemoćan!” A očito nisi...
Posljednjih tjedana u nekoliko sam navrata razgovarao s predsjednikom jednog HNL kluba.
“Od kud novac Jakobušiću?”, uporno bi me pitao isto pitanje.
“Ne znam”, odgovorio bih mu. “Znam da mu je Brbić ostavio dovoljno za plaće u prosincu i siječnju. Ni meni nije jasno kako je skupio za sljedećih šest plaća i kako dovodi pojačanja.”
Međutim, dovođenje Filipa Krovinovića pomoglo je da napokon zaokružim ideju koja vodi Jakobušića, ipak značajno isturenijeg u tandemu koji vodi Hajduk. Treba, naime, ipak napraviti jasnu podjelu odgovornosti između predsjednika i sportskog direktora. Jakobušić je taj koji skuplja za plaće i odštete igrača, koji snosi kompletnu financijsku odgovornost, a Nikoličius izabire...
Jakobušić - dakle - na sportsku politiku Hajduka gleda kao investitor, a ne kao predsjednik koji broji novce. Posebno kad još znaš da nemaš što brojati. Jakobušić u Krovinoviću vidi investiciju koja će drastično podići vrijednost Hajduka na terenu, zaokružiti sve što je do sada napravljeno. Ima 26 godina, ima neupitnu klasu, istinski je hajdukovac, suigrači će ga obožavati jer će ih činiti još boljima. Obožavat će ga i trener, jer će i njega činiti boljim. Na kraju će ga i navijači obožavati, jer navijači vole znalce koji k tome igraju sa srcem.
Sve su to, međutim, znali i Jakobušićevi prethodnici, ali svejedno nisu dovodili nekog svog Krovinovića. Reći će da nisu mogli bez novca, a u stvarnosti nisu zato što nisu imali ni viziju, ni hrabrost, a nije ih vodila ni ideja stvarnog jačanja Hajduka. Neki su se držali samo ideje da se plaća isplatiti mora, od nje su napokon kao predsjednici i živjeli, neke je, pak, vodila ideja vlastite promocije i bogaćenja... Samo tako možeš objasniti nisku besprizornih igrača koji su kroz godine s Poljuda odnijeli milijune i milijune eura. Sve pod parolom “nemamo novca i ne možemo dovesti bolje”.
Kako Jakobušić uspijeva skupiti za visoke plaće, kako uspijeva pronaći milijun i pol eura za Krovinovićevu odštetu, doista ne znam. Nisam stručnjak za biznis. Ali Jakobušić očito je. Diže li kredite, nalazi li investitore, sponzore ili pozajmljuje novac, nije ni presudno. Bitno je da shvaća - zajedno s Nikoličiusom - da je nogomet biznis u kojem koncentracija kvalitete u pravilu donosi unosnu zaradu. Jakobušić shvaća da pogon koji godišnje stoji najmanje 150 milijuna kuna ne može pasti zato što mu na travnjaku nedostaje nekoliko igrača.
Bacalo se u vjetar
Kao što ne može ni ići naprijed ako nema kvalitetu i rezultat. I kad tako postaviš stvari, kad predano, stručno te isključivo u interesu kluba radiš po 16 sati dnevno, onda odjednom možeš dovesti i Livaju i Kalinića i Krovinovića i Lovrencsicsa i Eleza i Mlakara.
Logično je, ipak, zapitati se i je li Jakobušić predsjednik koji previše hazardira? Što će se dogoditi ako rezultat izostane? Što se u nogometu ne baš tako rijetko događalo i onima koji su uspijevali složiti i jače momčadi nego Hajduk. Odgovore na ova pitanja može nam dati samo vrijeme, ali Jakobušićevo eventualno hazardiranje nogometno je realno značajno manje nego što je bilo njegovih prethodnika.
Filip Krovinović je igrač koji se dokazao na europskoj sceni i njegova tržišna vrijednost u sljedećih godinu dana realno može samo rasti. I kakvi god rezultati bili, Krovinovića ćeš u najcrnjim prognozama transferirati za barem 1,5 milijuna, koliko je plaćen. Jan Mlakar ima 22 godine i na Transfermarktu vrijednost od dva milijuna. Slovenac ne može biti loša investicija, kako god odigrao, imat će tržišnu vrijednost. Nogometno je daleko veći hazard bio dovoditi Memollu, Fomitschowa, Filipa ili Tahiraja jer su to bili igrači bez ikakve vrijednosti ili nogometnog imena. S daleko većim šansama da umjesto boljih rezultata Hajduku donesu golemi uteg, što se na koncu i dogodilo. Zbrojite 50-ak takvih utega u pet godina i eto vam milijuna i milijuna eura bačenih u vjetar.
Provjereno i kvalitetno
Jakobušić i Nikoličius ne bacaju u vjetar. Ne čarobiraju oko vrijednosti igrača, nego dovode provjereno i kvalitetno, jasno držeći kriterij razine igrača koji može doći u Hajduk. Posljednji put igrači takve klase na Poljud su stigli 1994. (Gabrić, Asanović, Štimac, Andrijašević...), a Hajduk je odmah izborio Ligu prvaka. Tad i nikad više ili punih 27 godina. Vidjet ćemo hoće li to donijeti plasman u Konferencijsku ligu, što bi već bio golemi iskorak. Ajmo reći da su na travnjaku preduvjeti za jesen u Europi igrački na Poljudu napokon ispunjeni, iako jamstva u nogometu ne postoje. No, ako se Konferencijska liga i ne dogodi, pa i barem drugo mjesto u HNL-u, nitko ne treba očajavati. U nogometu ništa ne ide preko noći, posebno kad znaš da su s druge strane sjajni klubovi kao što su Dinamo i Osijek, pa i jako dobra Rijeka.
Međutim, da bi ih uhvatio moraš zauzeti čvrst nogometni smjer. Jakobušić i Nikoličius ga imaju. U valjda nikad težim vremenima zakoračili su hrabrije nego što se itko od nas usudio i pomisliti. I treba im skinuti kapu do poda zbog toga. Posebno Lukši Jakobušiću...