Kriva procjena HNS-a: 'Igrali smo u Zagrebu jer su to imperativno tražili Norvežani'

Vozili smo se prema Maksimiru i činilo se da nema utakmice. Prazne ulice, nigdje navijača u kockastim dresovima, prodavači na štandovima s majicama i kapama bez posla, a u šatorima u fan zoni premalo ljudi za nogometniji ugođaj. Susret Hrvatske i Norveške, prijateljskog karaktera, prije nekoliko godina odigran je u Rijeci. Bilo je 6-7 tisuća ljudi, dobra atmosfera, zanimljiva igra i nadasve nogometni ugođaj, kako i dolikuje najvoljenijoj reprezentaciji u Hrvata. Ako je Hrvatski nogometni savez ne tretira u razini koju A reprezentacija zaslužuje, tko će je onda uopće tako respektirati?

Prije nego što smo ušli podno juga pitali smo iskusnijeg kolegu: “A zamisli što bi bilo da se u ovoj otužnoj maksimirskoj kulisi još događao službeni oproštaj braće Kovač!” Kakav bi to dodatni depresivni ton zapljusnuo eter stadiona koji inače u službenim utakmicama pruža, unatoč “dojmu krapinskih špilja”, izvanrednu jeku navijačkog zanosa.

- Ovu smo utakmicu igrali u Zagrebu jer su to imperativno tražili Norvežani! - kazao je izbornik Slaven Bilić.

Ako je to točno, onda se s Norvežanima nije trebalo uopće igrati. Tko su, uz svu čast njihovoj nogometnoj zbilji, Norvežani da bi nametali Hrvatskoj grad domaćina prijateljske utakmice?

Otužni prizor Maksimira, na kojem se nekoliko tisuća ljudi svojski trudilo stvoriti s tribina kakav takav ugođaj, samo je ogledalo besmisla metropolizacije hrvatskog sporta u svim njegovim segmentima. U ovom slučaju radi se o domaćinstvu najpraćenije, odnosno najpopularnije državne vrste.

Grad Zagreb i okolica, iako najgušće naseljeni, jednostavno više ne mogu podnijeti toliku količinu sportskih programa da bi napunili tribine stadiona ili dvorana. Istina je da taj zagrebački prsten ima preko milijun ljudi, ali navijački nogometni puk je uvijek isti. Radi se o dijelu stanovništva koje voli nogomet i koje puni Maksimir kad su službene kvalifikacije reprezentacije ili velike Dinamove utakmice. Taj dio stanovništva reprezentativne susrete puni uz doprinos dolazaka navijača iz cijele Hrvatske i regije, tako se skupi tih 35-38 tisuća ljudi.

Kad utakmice nisu za bodove, kad se one održavaju u radnom danu, kad je temperatura bliže nuli, a pogotovo kada se broji svaka kuna i možda čuva za sljedeći europski nastup Dinama (drugi tjedan), posve je logično da u Maksimiru neće biti rijeke navijača.

HNS je i ovom prilikom potvrdio da sve teže prati ritam organizacijske svakodnevice i ne mari mnogo za opće javno raspoloženje. U Splitu su ljuti kao risovi zbog izostanka reprezentacije u njihovom gradu, ali posve je logično da se i Vinkovčani, Riječani ili Osječani mogu osjećati zakinuto što im se Hrvatska uskraćuje i u ovakvim prijateljskim ogledima.

Zasićenost Zagreba bezbrojnim sadržajima nije novost. Uostalom, Zagrepčani i okolica niti ne zaslužuju da ih netko proziva da ne dolaze na sportska borilišta. Ljudi teško žive i jednostavno nemaju dovoljno sredstava za (sve te) ulaznice, niti imaju vremena da “pokriju” dolaskom sve programe koji im se nude. Dakako, da netko, u ovom slučaju HNS, ima više sluha, Hrvatsku bi dislocirao širom Hrvatske i približio je narodu koji ima rijetke prigode da vidi reprezentativne vedete uživo.