Kovačeva vizija novih Vatrenih prvo je ismijana, a danas joj se divi cijela Europa

Pisani su o tome traktati. Euforija oko dolaska Nike Kovača , pojačana euforija nakon osiguranja plasmana u Brazil, negativna euforija poslije pada na Mundialu. Dakako ova potonja je bila tipično diskvalificiranje čovjeka i trenera. Nakon četiri kvalifikacijske utakmice H skupine za Euro 2016., kroz pobjede nad Maltom, Bugarskom i Azerbajdžanom i “polupobjedom” nad Italijom, uz dva na papiru najteža gostovanja (Sofija, Milano) euforičnosti okruženja opet se pomiču prema drugoj strani vječne crno-bijele percepcije domaće stvarnosti.

Negdje u središtu svega je izbornik koji je najbrže i najtvrđe prošao put “od ponosa do sramote” povijesti Vatrenih. To je inače obvezan itinerer svakog nam izbornika. Niko Kovač od prvog je dana počeo govoriti o svojim vizijama Hrvatske. Pričao je da želi europski nastrojenu reprezentaciju, koja će na teret izići s gardom jake momčadi koja se želi nametnuti svojim stilom igre, s puno posjeda lopte i kontrole ritmova, ali promptnim okomitim proigravanjima čim se za njih ukaže prilika. Tehnički gledano, to su razumljive i logične ideje u kontinentalnim stvarnostima. Kod nas su obezvrijeđene, gdjegod ismijane kao i njihov promicatelj. Pogotovo nakon nastupa na SP-u…

Kako danas stojimo s tim najavama? Ima li što od toga? Ne treba sumnjati kako će biti uobičajenih osporavanja i nakon četiri tehnički i taktički vrlo dobre prezentacije. Ovo je zemlja u kojoj funkcionira sustav “da je bilo ovo ili ono, trebalo bi ono i ovo”. Zato se stalno nude senzacije od stava i objašnjava kako 2 i 2 ne mora uvijek značiti 4, nego može biti 22. Ovisi imate li želju nekog omalovažavati ili hvaliti, tako se matematički određuju...

Činjenično gledano Hrvatska ima izvanredan natjecateljski učinak u prvoj fazi kvalifikacija. Dala je najviše i primila najmanje golova, a slijedi joj bolji dio rasporeda. Selekcija je pomlađena, proširena je s više vrlo zanimljivih igrača, očito je začeta dobra nova kemija unutar reprezentacije. Na tim se temeljima prepoznaje uzrok snažnog dojma da je Hrvatska napokon iskoračila i na planu igre. Ne može biti slučajno da Vatreni imaju ovakav natjecateljski doseg, kao što je očigledno koliko se stvari mijenjaju kada Hrvatska dolazi u Milano i natjera Italiju da se grčevito brani. Kovačeva vrsta, više je nego impresija, vrlo kvalitetno kontrolira loptu i ritmove igre, rabi visoki presing, ne da suparniku izići iz faze obrane i dominira u tehničkoj prezentaciji. To znači da širi igru, kombinira na malom prostoru, dijagonala mijenja strane i kontinuirano traži najbolji put do gola suparnika koji se brani. Takvim gardom igra momčad koja hoće dobiti utakmicu i svjesna je svojih vrlina. Što ne znači da nema mana.

No, ono što je sigurno to je da se naziru Kovačeve promovirane vizure momčadi i željene igre. Dakako, to je tek početak, ali potvrde u Sofiji i nadasve Milanu, ohrabruju i odaju da se krenulo dobrim putom.