KOMENTAR: MALI RUDEŠ JE OTVORIO PANDORINU KUTIJU U SRCU VELIKOG HAJDUKA Licemjerje Torcide i neodlučnost 'velikog šefa' su doveli klub do ruba rasula!

„Rezultat je trend ideal je vječan“, floskula je koju su Torcidaši ispisali na transparentu obješenom na sjevernoj tribini u ožujku prošle godine tijekom derbija s Dinamom na Poljudu.

To je, izgleda, prazna, blijeda i izlizana rečenica kojom se Torcida svih ovih mjeseci ponosno busala o prsa i tako odgovarala na sve kritike onih koji smatraju da „ulica ne može voditi klub“. I u njoj, valja priznati, nisam vidio ništa loše.

Međutim, jučer su svi „vječni ideali“ i „duge ceste“ pale u vodu, a da je tome tako pokazalo se prilikom početka utakmice Hajduka i Rudeša kada je opet, na istom mjestu, ista navijačka skupina, i to opet putem transparenta oštro kritizirala vodstvo kluba, upravu na čelu s Ivanom Kosom kao i njegova masterminda, člana Nadzornog odbora – Antu Šalinovića, zbog kontinuiranih i kriminalno loših rezultata i nemogućnosti napretka u sportskom smislu.

Pri kraju utakmice, kada je očajni Hajduk već gubio 3:2 od uvjerljivo najlošije momčadi našeg prvenstva, cijeli stadion skandirao je „Uprava odlazi“, iskazujući pritom još jedan val nezadovoljstva, a sve je začinjeno bacanjem stolaca, vrijeđanjem igrača, a Fran Tudor je čak i pogođen upaljačem.

Iz toga, dakle, može proizaći samo jedan zaključak; da su Torcida i njezina bratska udruga „Naš Hajduk“ licemjerni i nasilni. Jer, drugačije se ne može objasniti kontradiktornost u njihovom djelovanju. Odjednom im je sada u njihovoj svetoj misiji stvaranja narodnog kluba rezultat postao bitan, do te mjere da je umalo pala krv onih ljudi koje su upravo oni birali na demokratskim izborima.

Ali, tko je kriv za loše rezultate i navijačko divljanje? Postoji li uopće nečija krivnja? Kako usuglasiti sve tri strane – Torcidu, Naš Hajduk i Upravu?

Hajduk je zapeo u žrvnju

U subotu na Poljudu Hajduk je pokazao svoje pravo lice, svu svoju (ne)moć i snagu koju trenutno posjeduje. Potpuno nemotivirani igrači, lišeni svake nogometne lucidnosti, ambicije i „dišpeta“ sramotno su prosuli bodove. Sličnih situacija s Hajdukom smo se nagledali. Stoga baš zato u ovom porazu nema ničeg što bi iznenadilo bilo kojeg navijača ili prosječnog gledatelja hrvatske nogometne igre koji ju intenzivno prati posljednje desetljeće. Jedina je razlika u tome što su ovaj put „Bijeli“ u jednom trenutku vodili s dva gola prednosti najgoru momčad prvenstva, pa je poraz Hajdukovce tim više zabolio.

Naime, Hajduk je baš u prošloj dekadi upao u svojevrsni obrazac iz kojeg se do danas nije izvukao, a to se možda najbolje reflektiralo na jučerašnjoj utakmici – porazu od uvelike lošije momčadi zbog kojeg se debelo prije polusezone svi snovi o osvajanju prvenstva unište tamo do početka proljeća iduće godine. A kada dođe iduća godina, južnjačke strasti se regeneriraju i proključaju, pa se Hajduk naglo oživljen nanovo grčevito započinje boriti za treće mjesto ne bi li uhvatio pokoji vlak za europska pretkola u kojima redovito pobjeđuje. Tada su Split i Dalmacija u ekstazi, već se recimo, nakon prvog pretkola protiv rumunjskog Iasija planiraju potrošiti ušteđevine za odlazak na finale Europske lige, koje će Hajduk, kazat će euforični Splićani, naravno igrati. Ali nažalost poslije nekoliko pretkola dolazi play off, pojavi se Maccabi Tel Aviv ili Everton i sve snove rasprši hladna bura, baš kao što nestane dima nakon bakljade.

A što se dogodi kad Hajduk izgubi u play off-u pred 30.000 fanatičnih, lojalnih navijača koji od vlastitih usta otkidaju za pretplate, dionice, dresove i članske iskaznice, a uz to još stvore i južnoameričku atmosferu? Onda Ivan Kos, predsjednik Uprave Hajduka, najblaže rečeno, prodaje maglu rečenicama tipa: „borili smo se hrabro“, „ova momčad sazrijeva, dogodine će biti bolje“, „hvala Torcidi, ti momci su zaslužni za sve“, „ne možemo se pomiriti s trećim mjestom“ i sl…

Dakle, radi sve ono što bi moglo kratkoročno ili srednjoročno upaliti navijačku masu, rasplamsati je najnižim strastima i homogenizirati, a sve kako bi učvrstio vlastitu poziciju. Nešto slično radio je prije Kosa, Marin Brbić plačući nakon utakmica, vrijeđajući sudce, Zdravka Mamića i dinamovce. Jer je znao da jedino i isključivo takvim populističkim metodama može kontinuirano održavati svoj publicitet i afirmirati se u fiktivnog „vođu“, „predvodnika potlačenih“ ili „pučkog glasnogovornika“. A to je ono što narodu treba. Međutim jedan i drugi znaju da sudci ne mogu toliko griješiti, da Hrvatski nogometni savez, ma koliko nesređen bio, ne može utjecati na ishod utakmica. Čak naprotiv, od toga i nemaju interesa, a naročito u posljednje vrijeme kada se bave problemima u vlastitom dvorištu.

Nedostatak hrabrosti

I Brbiću i Kosu bio je, dakle, problem otvoreno stati pred novinare i „muški“ kazati: „Ljudi loši smo, nemamo resurse, nemamo etabliranu omladinsku školu, nemamo infrastrukturu i u konačnici nemamo igru i dok je tako možemo se boriti za treće, eventualno drugo mjesto na tablici“.

Nisu imali hrabrosti za takav pothvat koji bi mogao realno kristalizirati njihov stvaran utjecaj, moć i ugled kojeg uživaju na čelnim klupskim funkcijama. Kako je vrijeme prolazilo, činilo se da je njihov jedini problem stanoviti strah od Torcide i udruge „Naš Hajduk“, skupinama koje su monopolizirale ljubav nad klubom odnosno participiraju u njegovom vlasničkom udjelu.

Primarna intencija navijača za preuzimanjem, a zatim financijskim podizanjem kluba nije loše zamišljena, naprotiv, posve je demokratska i barem u formalnom smislu može poslužiti kao uzor mnogim hrvatskim institucijama, političkim strankama ili drugim interesnim udruženjima. Poznato je da članovi biraju nadzorni odbor, a, nadzornici dalje među sobom biraju upravu. Koliko je onda opravdano urlati nakon loše utakmice, prijetiti, bacati stolce i pritom ozlijediti igrača? Nije opravdano. Niti malo. Kao što se u niti jednom mogućem lingvističkom ili teorijskom kontekstu takav malograđanski izljev ne da relativizirati. Pošten i civiliziran svijet nakon što uvidi „demokratsku grešku“, potrudi se ispraviti ju novim izborima ili pregovorima, a Torcida, koliko god se neki skrivali iza istine, to nije u stanju. Nemoguće je očekivati od više desetaka tisuća subkulturno nabrijanih navijača mogućnost racionaliziranja onakve situacije koja je uslijedila nakon poraza od Rudeša.

Torcide se boje svi

Torcida je davnih dana u Splitu postala dinamička snaga bez koje se ne može, stilistički rečeno „conditio sine qua non“. Recimo, na Poljudu se barem posljednjih pet godina ne dolazi gledati nogomet, nego koreografije Torcide, a ona je danas uz „Naš Hajduk“ koji drma klubom, postala strah i trepet za svoje neistomišljenike s kojima se razračunava najčešće fizički. Postala je neformalni pokretač gotovo svih društvenih procesa. I dobrih i loših. Torcida je, uz sve dobro i plemenito po čemu se može pamtiti, danas uistinu postala reketar vlastitog grada, veći i moćniji od samih zakona, a to za društvo u cjelini ne može uroditi plodom. No ipak joj se u Splitu dodvoravaju svi. Počevši od novinara, preko političara pa sve do lokalnih poduzetnika. Svi vole koegzistirati s Torcidom na ovaj ili onaj način, upravo iz oportunističkih razloga, jer su svjesni njezine važnosti, neformalne moći i snage.

A to je, moguće, razlog zbog kojeg tehnokrat iz Osijeka, Ivan Kos u nešto više od godinu i pol dana suverene vladavine nije smogao snage kazati „popu pop, a bobu bob“. Zapravo pokušao je mnogo, a malo toga je realizirao da bi bilo osjetno široj navijačkoj, klupskoj ili gradskoj zajednici. Još je nekako i mogao uživati kredibilitet dok je bilo moguće crpiti isprazne rečenice i davati opširne te teško razumljive intervjue bez poante.

Divljanje na Upravu je pljucanje na sebe

Ali sada je očito kap prelila čašu pa su vlastiti navijači, perfidno, licemjerno i divljački Kosu okrenuli leđa. Prvi put otkako vodi klub.

Činjenica je da je Kos ostavio posve blijed mandat iza sebe, a takvoga ga je ostavio jer kao menadžer bez ozbiljnog gotova novca i ozbiljnog ulaganja ne može, ma koliko dobre volje imao, osigurati prvenstvo i europsko natjecanje po grupama, odnosno ono što od njega valjda svi zahtijevaju. Tu mu je prepreka Torcida koja se zalaže za transparentno, ali ipak skromno financijsko podizanje, a sve s ciljem da klub ostane narodni. On je to pragmatično prihvatio, odnosno nije imao petlje tome se usprotiviti, ali vjerujem da se nije nadao da će mu navijači koji su mu do jučer tepali kako je „rezultat trend, a ideal vječan“, vratiti ovakvom mjerom.

Dok je takvoga licemjerja i nedefiniranih ciljeva među Hajdukovim garniturama, navijači Hajduka, vrtjet će se u krug iz godine u godinu kao hrčci u kotačiću, bez ikakvoga smisla. Euforija će trajati do polusezone, a zatim će Hajduk izgubiti dvije-tri utakmice protiv kronično loših momčadi i sve će biti izgubljeno do ljeta, kad će navijače opet uhvatiti euforija do ispadanja iz play off-a. A na jesen više neće ni znati je li žele narodni klub ili rezultatski iskorak.

Samo treba biti iskren

Za takvo stanje, krivi su „Naš Hajduk“ i Torcida kao nedefinirani i dvosmisleni generatori nasilja koje je jučer eskaliralo, te s druge strane oportuni Ivan Kos.

U rješavanju takve situacije uprava i nadzorni odbor trebali bi po putu pronaći muda i kazati da dok „Naš Hajduk“ provodi procese oko kluba, Hajduk ne može računati na značajniji financijski (tu ne mislim na likvidnost i pokrivanje tekućih troškova te isplaćivanje plaća igračima, već na veliki kapital) i samim time sportski iskorak i da bi se trebalo idućih, ne znam koliko godina, pomiriti s trećim mjestom i punim, euforičnim stadionom na derbijima s Dinamom, Rijekom i europskim pretkolima.

Sve strukture nakupljene oko Hajduka pothitno trebaju sjesti i bez prodavanja demagogije, floskula i potpaljivanja svim onim navijačima koji su ulazili u minuse i kredite da bi pomogli Hajduku, kazati u kojem smjeru će klub ići te što se za xy godina može očekivati.

Jedino se tako može neutralizirati ovakva konfuzija, kad navijači napokon budu znali čemu se, kada i koliko mogu nadati.