Nakon novog, već desetog domaćeg poraza ove sezone, šanse nogometaša Šibenika za ostankom u HNL-u su kao “u teleta kod mesara”. Znači nikakve, barem je takav dojam kod mnogih i ne samo nakon ovog posljednjeg poraza, nego taj dojam prevladava i unatrag nekoliko tjedana.

Varaždinov trener Mario Kovačević domaćim je novinarima nakon slavlja njegove ekipe zborio kako Šibenik ima još šanse za spas, da je na stolu još devet bodova koji se mogu osvojiti, itd. Zahvalni su Šibenčani VŽ strategu na tim, vjerujemo, kurtoaznim rečenicama, ali vjerujemo da ni na Šubićevcu više nitko (realan) ne vjeruje u ostanak. Gorica ima sve u rukama, a pokraj ovakvog anemičnog Šibenika sve joj se otvara...

Sve ono što nisu smjeli i trebali napraviti u zadnjih pet-šest kola, Šibenčani su uspjeli. Iako će mnogi ustvrditi (s potpunim pravom) da je Šibenik “ispao” nakon onih nestvarnih 0:4 protiv Gorice na Šubićevcu, i nakon toga se još uvijek nešto moglo spasiti. Ali, porazi od Rijeke, Lokomotive, Istre 1961 i ovaj posljednji od Varaždina, koji je možda bio i zadnji vlak, razgolitili su do kože šibenski sastav. Iako u toj ekipi ima iskustva, pa i kvalitete, nema ono što je najvažnije u borbi za ostanak – nema špirita, a kod nekih igrača i vjere da se barem pokuša nešto napraviti.

Ako treba i nekim malo “prljavijim” činom da razdrma momčad, ako to već nije bio u stanju napraviti netko iz vodstva kluba. Nema tu igrača na terenu koji bi napravio nekakav potez poput onog Sergija Llulla kada je grubim prekršajem zaustavio Pantera, nakon čega se sve preokrenulo u seriji Reala i Partizana u četvrtfinalu košarkaške Eurolige.

Šibenski igrači su i protiv Varaždina, baš kao i ranije spomenute utakmice, igrali kao da je riječ o 1. ili 15. kolu, a ne utakmici koja im znače “život i smrt”. Tako se ne može igrati u nesmiljenoj borbi za prvoligaški život, pa onda nije ni čudno da ni 20 udaraca i 12 kornera nije dovoljno da se zabije gol.

Damir Čanadi

GORAN SEBELIC Cropix

Kaže trener Čanadi, koji očito nije uspio resetirati svoje igrače, da momčad možda i ne zaslužuje dobiti utakmicu kada ne iskoristi sve te prilike. I nije slučajno da je Šibenik postigao najmanje golova od svih prvoligaša, i da je najlošiji domaćin lige, sve ono što se u prošlosti nije moglo ni zamisliti.

Velika količina peha

Istina, i neke druge okolnosti nisu išle u prilog Šibeniku, od ozljeda važnih igrača (Đira, Kvesić, Mina, pa sada i Perić, Pozo), unutarnjih problema i potresa u svlačionici (suspenzije Čopa i Vidovića), izostanak sreće u nekim utakmicama, poneki sudački propust, dizanje forme jedinog suparnika u borbi za ostanak… Ali, jedna nevolja nikad ne dolazi sama, pa je i to nešto što se događa. No, na Šubićevcu se očito nisu znali podići iznad svega toga, vjerovali su da se sve može okrenuti bez nekih drastični(ji)h rezova.

U utakmicama protiv Dinama, Osijeka i Hajduka pokušat će se nešto promijeniti, makar je teško u to povjerovati. Ali, ako je borba za HNL u najvećoj mjeri izgubljena, ne zaboravimo da Šibenik za manje od tri tjedna igra i finale Kupa. I da bi eventualno osvajanje Rabuzina prilično iscijelilo ove prvenstvene rane.

Stoga, koliko god su opravdane kritike, frustracije i bijes navijača i javnosti, u klubu bi sve trebalo napraviti da se završnica sezone pokuša spasiti na neki način. Od gazde kluba, pa do čistačice. Trofej je trofej, i veći i jači klubovi su ispadali iz lige, a barem Šibenik zna kako to izgleda. Zato ne treba sve pustiti baš da ide kvragu jer to je samo sport...