Nije previše ukusno započeti bilo kakav tekst praktički u prvom licu jednine, ali - shvatit ćete - ovoga se puta to događa čisto za potrebe čitave štorije. Naime, potpisnika ovih redaka često znade zadesiti jedno, iz njegova rakursa gledanja, poprilično glupo pitanje. Da, u svijetu ima i takvih, glupih pitanja, nemojmo se lagati. Naime, on, o istom tom potpisniku se radi, baš i nema previše prave želje za pogledati kakav dobar komad iz oblasti recimo - dramskog programa.
Na pitanje zašto u pravilu ne gleda filmove ili serije, autor će zapravo poentirati onom logičnom, za onog tko ga imalo poznaje - pa što će mi filmovi i serije? Pobogu, pa zar tih 40 i kusur utakmica Rijeke u sezoni ne garantira iz godine u godinu po jednu vrhunsku sezonu teške drame u širem smislu? OK, ima lijepih epizoda, ali ono što Bijeli posebno ove sezone mogu napraviti, e toga se ne bi posramio ni John Carpenter...
Koliko se ovako na brzinu mogu dosjetiti, svaka, baš svaka utakmica Rijeke, barem u HNL-u ove sezone, osim možda one s Dragovoljcem doma (4:1) na jesen, bila je za čupati kosu s glave. Baš je svaka, a sad ih se već nakupilo cijelih 33 osim te, barem jednom u sebi ponudila motiv za - razbijanje televizora. Ne za gašenje, za onu već standardnu nervozu, nego za "rage quit", za opsovati i poskidati redom sve svece s neba, sve članove jedne imaginarne obitelji zajedno s kućnim ljubimcima u istoj. Pas i mater često su tako, silazili s usta potpisnika u istim, pravilno povezanim rečenicama. OK, za potrebe njegova mentalnog zdravlja, više ne bismo o autoru.
>>> IZVJEŠTAJ I GOLOVE S JADRANSKOG DERBIJA POGLEDAJTE OVDJE <<<
Rijeka je, da se pređe na meritum stvari, ona ista squadra koju katkad s pravom veličaju, a katkad s još većim pravom i kude, ovoga puta u Jadranskom derbiju pokazala svoju tamnu, kao ugljen crnu stranu. Stranu koja te upravo, ako ti je klub negdje na srcu, tjera da duboko razmisliš o tome isplati li se više sve ovo... Treba li se baš toliko nervirati kad te, recimo, Marko Livaja, prvo napadačko ime HNL-a od, recimo, Andreja Kramarića, raskanta kao da si s kruške pao na crnu zemlju... I to u tvom gradu, na rođendan - tvoje navijačke skupine. Zaista, vrte ti se po glavi ona neka osnovna, egzistencijalna pitanja.
Floskule o tome kako Rijeka igra najbolji nogomet onda kada joj se to da, priznati moramo, zvuče smiješno, pomalo i uvređujuće spram zdravog razuma svakog sudionika ili konzumenta bilo čega sportskoga. Ili možemo ovako: Onda im se protiv Hajduka, u njenom gradu, za rođendan njene navijačke skupine - nije dalo. Ma je li? Onda su, kad im se već nije dalo, odučili odigrati - tragično.
A stvarno, ispada da je tako. Ili je ipak onaj "hunch" koji često proganja mnoge, imao svoje prste i jučer. Pa je tako, kad smo Murića ugledali u prvoj postavi, već sve bilo jasno. Čolina i Melnjak izvozali su njega i Solana kao na grobničkoj pisti, a zagorski se virtuoz ovoga puta, uz onog švicarskog u špici bijelog napada, ne bi naigrao ofenzive niti da se utakmica produžila na radno jutro ponedjeljka. Već po prvih pet minuta, čim su Čolina, Krovinović i Grgić, svako sa svoje strane zaposjeli središnju crtu zamjenskog (!) Rijekinog stadiona, moglo se pretpostaviti gdje će to sve skupa otići i kako će završiti. Da se razumijemo, nisu tu krivi ni Murić ni Solano, ni Čolina ili Melnjak. Stvar je isključivo trenersko-taktičkog odabira Tomića i Dambrauskasa. Litavac se previše opekao na Poljudu (1:3), a Tomić je očito zaboravio na činjenicu da je sve što je Rijeka ove sezone odigrala protiv Hajduka bilo upravo onda kad je Murić bio s druge strane aut-crte, u ulozi promatrača.
Ono što se prije par kola na Rujevici dogodilo Osijeku u prvom poluvremenu, to se ove nedjelje dogodilo baš - Rijeci. Na njenom (zamjenskom) terenu, pred više-manje njenim ljudima, u njenom gradu, na rođendan njene navijačke skupine... I zasluženo.
Jer, iako ih ne gledam, to valjda tako ide u serijama ili filmovima. Pa gdje bih, za ime nebesa, završio da još onako usput zavirim i u polje akcija, trilera, horora... Zar to sve ne stanuje baš ovdje? Iz tjedna u tjedan imaš "random" opciju, jer nikad ne znaš kakva će ti Rijeka izaći pred oči. Trijumfalna ili tragična. Jer, nema ništa između.
Ovoga puta bilo je - tragično. Tko zna, možda nas 26. svibnja kinoteka počasti kakvim happy-endom. Bilo bi dobro, jer ponestaje normabela...