Svanulo je u Splitu, konačno, reći će svi oni koji "drukaju" za Hajduka. Šesnaesti puta u povijesti, kada ubrojimo sve države pod kojima su splitski Bili osvajali taj trofej, sedmi puta otkako je samostalne i neovisne Hrvatske. Rabuzinovo je Sunce u prekrasnoj, onakvoj kakvu samo Poljud može isproducirati večeri, zasjalo u punom sjaju. A nije ga bilo čitavu vječnost, u dobu i većem od jednog cijelog desetljeća. Da, zvuči toliko nerealno, ali to je bilo tako.
Hajduk je krenuo, silovito, goropadno, ali mu se opet dogodio pucanj u koljena. Sad je o tome lako zboriti, ali od 13. do 24. minute bio je to klasični deja vu ovosezonskih utakmica Hajduka i Rijeke na Poljudu, fragment u vremenu u kojem je ona Armadina pjesma o trofeju ("...ono riječko je, i ove godine...") imala smisla. Sve ostalo, do 13. i od 24. minute pripalo je, uz tek tu i tamo pokoju sporadičnu točkicu pigmenta druge boje, samo Hajduku.
Čak i početak nastavka u kojem su se Tomićevi momci nastojali podignuti malko više, izaći iz svoje i preći u suparničku polovicu, pripao je - samo Hajduku. Napose, pa baš kad je Rijeka, olfo, krenula, primila je i treći pogodak koji ju je, ionako već nasukanu i ostavljenu da se batrlja na suhom, totalno zakucao za dno splitske "friteze" koja je to više ključala, što se utakmica primicala kraju.
Ali, nije Hajduk samo na krilima raspoloženih, frenetično glasnih navijača došao do željenog uspjeha. Jer, Dambrauskas je znao što mu sprema suparnik Tomić. Tih je njegovih 5-4-1 palo na ispitu homogenosti koja se srušila poput kule od karata, baš zbog učinaka bekova. Reći ćemo i ovo - dva gola Melnjaka nisu slučajnost, baš kao što to nisu bila niti protiv Gorice. Bivša je Tomićeva momčad, baš kao i aktualna, bila postavljena u sličnom obrascu koje je Hajduk znao na pravi način prozrijeti i jasnu prednost u kvaliteti pretočiti u pobjede i kroz taktičku ploču. I na koncu, sve ono zbog čega je od Rijeke gubio u prvenstvenim okršajima, Dambrauskas je zavidao. I ne samo zavidao, već je rana zacijelila a ugriz kojeg su zadavali napadači (i bekovi!) bio je koban, letalan za riječke Bijele.
O Livajinoj genijalnosti, tome kako je namjestio gol Melnjaku za rezultatski preokret, onom slalomu kojim je zavaljao sve u Rijeci (70. minuta) zaista ne treba trošiti previše znakova, ali bi zato trebalo, iako mu je ovo bila i vjerojatno posljednja utakmica u Rijeci, nešto reči o njenu kapetanu. Svaka čast na svemu, baš na svemu što je Hrvoje Smolčić dao za klub, ali... Ostaviti momčad na cjedilu onakvim potezom usred prvog poluvremena, kad je i zbog primljenog gola već bila u evidentnom padu (homogenost!), nije mu na čast. Ispričao se poljudskom jugozapadu na kojem je sjedilo oko tri tisuće Rijekinih navijača, koji na te njegove isprike baš i nisu reagirali, što možda i najviše govori, samo za sebe. I tu ćemo crticu završiti s Livajom koji je znao kako ga treba razljutiti.
Zapravo, moramo o toj 70. minuti. Jer, u njoj je sva Livajina esencija genijalnosti. ML10 vuče Hajduk kao rijetko koji igrač u novije doba. Teško se takvog i sjetiti. Oni stariji pamte Juricu Jerkovića čiji je lik krasio transparent na Torcidinom sjeveru u početnim minutama utakmice. Takva je to veličina.
A Rijeka? Novi remont ne treba ni zazivati, jer on će sigurno doći, dolazi svakog ljeta otkako je Damir Mišković samostalno na čelu kluba. Ovoga puta, razlika je, taj je remont stvarno, prijeko potreban. Za početak, trebali bi se svi skupa pogledati u ogledalo, pa onda odlučiti što će i kako dalje.
Ili to, ili je Hajduk jednostavno - bolji. Ako je tako, onda treba dodati, vrijeme Rijekine dominacije nad Hajdukom stvar je prošlosti. I čim se prije to posvijesti, Rijeka će opet na Poljudu (a možda i na Rujevici) igrati bolje. A o bakljama s Armadinog jugozapada prema Hajdukovoj svečanoj loži...
Ma neću. Riječanin sam, dečko rođen na Zametu, odrastao na Gornjoj Vežici, fetivi Riječanin. I stidim se. Sram me je.