Možda je najbolje krenuti od točke kakav je otišao u srpnju 2014. godine, ispraćen javnim fanfarama zbog potpisa za FC Barcelonu...
Sa 18 godina Alen Halilović imao je iza sebe 61 nastup za Dinamo. Kada netko sa 16 godina debitira u prvoj momčadi dominantnog kluba u državi, sasvim je logično zaključiti da ima posebne potencijale. Halilović je već bio medijski toliko eksploatiran, na različite načine, da se stjecao dojam da je gotov igrač i predodređen za najveće stvari u nogometu. Kad netko ima 16 godina, nije ni zreo tinejdžer. Ali ako ga tretirate kao zrelog mladića, činite mu medvjeđu uslugu jer do 18. - 19. godine, umjesto prirodnog postupnog sazrijevanja, živi u stečenom uvjerenju da ne treba više mukotrpno raditi, napredovati i učiti.
Dril kakvom je bio podvrgnut Alen Halilović, sublimacija je svih krivih postavki unutar domaćeg nogometnog prostora kad su u pitanju talenti. On je zbilja bio najposebniji po tri temeljne odrednice. Prvo, ima urođenu eksplozivnost i promjenu ritma. Drugo, tehnički je izvrsno potkovan. Treće, kreativnost (ideja) u igri. Prvu i treću značajku mu je priroda osigurala, drugu je maksimalno doradio. S takvim potencijalom, uz ondašnje vrijeme tzv. "projekata" i raširenog HNL stava da se forsiraju mladi radi prodaje u inozemstvo, Halilovićeva kandidatura za Europu bila je neizbježna...
Činjenicu koju valjda nitko nije Haliloviću (i sličnima) pojasnio prije nego se odlučio za inozemstvo, a koju njegovo okruženje nije shvaćalo kao teret, to je da u Europi vladaju neki drugi odnosi i nadasve kriteriji, bitno različiti u odnosu na domaće komfor-zone.
Alen Halilović, bilo je jasno, nije bio spreman za sve ono što ga čeka u Barceloni. Nije ni mogao biti jer su to sredine koje imaju brojne "haliloviće" i prolaze samo najspremniji. Nakon "prakse" u B momčadi posuđen je Sportingu Gijonu. Tamo je bio trener (Abelardo), koji je bio u odličnom odnosu s trenerom Barcelone (Luis Enrique). U Gijonu je Halilović išao stepenicu više i kroz kontinuitet igranja u Primeri (37 utakmica) jasno potvrđivao postupni razvoj i napredovanje. Učinak (5 golova i 5 asistencija) je djelovao kao prvi (is)korak prerastanja velikog potencijala u igračku vrijednost. Halilović je bio razigran, eksplozivan, agilan, borben i gladan afirmacije. I onda je napravljena velika pogreška.
Prihvatio je poziv kluba velikog imena, ali u velikom padu (HSV-a), te ligu u kojoj njegova tehnička suptilnost ne može doći do izražaja, a fizičke vrline ne rade razliku. Malo je igrao (6 utakmica) i nakon šest mjeseci "pobjegao" je na Kanarsko otočje i prihvatio poziv Las Palmasa. Bio je to dobar izbor, što se vidjelo u njegovoj brzoj prilagodbi na nogomet trenera Quiquea Setiena. Kasniji trener Barcelone je promotor "igranog" a ne fizičkog nogometa.
Halilović se u Las Palmasu susreo s drugom i trećom nuspojavom profesionalizma. To su manjak sreće i ozljede. U fazi karijere kada je igrao odlično (rujan 2017.), grubo ga je đonom ozlijedio Raul Garcia. Gležanj je stradao i morao je na operaciju, te je izgubio 105 dana i 15 utakmica za oporavak. Vratio se i krenuo solidno, ali je Las Palmas ušao u grč borbe za ostanak i naposljetku je ispao. Da je ostao u Ligi, Halilović bi sigurno imao još važnije mjesto u momčadi, ali nije ga pomazila sreća...
Onda se dogodila opet loša procjena, njegova i okruženja, jer je prihvatio opciju AC Milana. U kojem je stolovao Rino Gattuso, trener potpuno drugačijeg shvaćanja nogometa (fizički), koji ga nije doživio. Niti mu je davao minute u prvenstvu, niti je uzimao u obzir da su svi u Milanellu primijetili da na treninzima Halilović izvrsno igra. Klasična talijanska priča, trener ima svoju ideju i tko nije dio nje, jednostavno nije u planu.
Nove posudbe, prvo u Standard Liege, klub gdje su vrlo čudni odnosi (upravljačko-menadžerski) i liga koja se temelji na "fizikalijama" i ne može odgovarati igraču kao Halilović. Uskoro je opet išao dalje, prihvatio nizozemski Heerenveen, ali slični intenziteti "obvezne" igre bili su mu teret. Nastavilo se u tim avanturama dalje, u fizički i intenzitetom brutalnu ligu kakva je Championship, opet sličnih epiloga kao i prethodne (osim Španjolske).
I logično je da nije mogao ući u kontinuitete igre i status protagonista. Svugdje je ostao trag njegovih izvanserijskih poteza, driblinga ili šuta, pogotka ili asistencije, ali u Europi, pogotovo onih fizički snažnih liga, to je tretirano samo kao bljesak...
Zato je, nakon svih prepreka koje je imao s vrhuncem u Standardu, Halilović prije tri godine trebao učiniti ovo što je sada konačno prihvatio. Resetirati svoju karijeru i vratiti se na novi početak, tamo gdje je ona i krenula. Ali, sada s bitno drugačijim iskustvima i razinama zrelosti. Halilović to nije bio spreman prije odlučiti jer je teško prihvaćao spoznaju da bi se vratio kao neispunjen igrač, a nije još procesuirao zbilju da će se vrlo teško etablirati stalnim seljakanjem iz kluba u klub.
Veliku ulogu je vjerojatno igrala i važna financijska strana priče, ali ona se realno definira u ukupnosti karijere, a ne "odmah pa što bude". Povratak u HNL bio je opterećen i vrlo negativnim javnim stavom prema Haliloviću, koji je češće bio izvan granice logike i njegove realne situacije. Ona se osjećala i u njegovom zanemarivanju (kad je bio u formi) unutar reprezentativnih kategorija, a gdje god (u mladoj selekciji) i nepravednom degradiranju kad je objektivno bio važan igrač.
Ali... Činjenica jest da Alen Halilović, uza sve objektivne teškoće, pehove, ozljede, nesklonost nekih trenera, klubova ili medija, ima velikih doprinosa neispunjenosti karijere. Zaokružili bi ih linijom zone komfora. Tako je birao neke krive adrese, tako je znao biti unutar terena ili po pitanju kontinuiteta "borbe za svaku loptu"...
Povratak u HNL nije poraz, nego logičan odabir koji je mnogim igračima, koji talentom ne mogu stati u istu rečenicu s njim, revitalizirao karijeru. Odabir Rijeke čini nam se još jedan prilog zrelom promišljanju jer će biti tretiran kao glavni protagonist, pažen od kluba i mažen od navijača. Svatko može biti protiv njega dok je na drugoj strani, ali svatko tko ga ima na svojoj strani zna da može imati "onog Halilovića".
Igrača koji čini razliku. Njemu treba taj osjećaj važnosti, pažnje, podrške. Sada, kao 26-godišnjak, zreo je za velike iskorake. No, za to će se trebati oznojiti kao nikad do sada, igrati u oba smjera i napokon izići iz komfor zone svakog tipa. Jer, ovo je borba za "onaj" talent i njegovo usmjeravanje, te zadržavanje u europskim kriterijima. Veliko će biti očekivanje, ali Rijeka je velika prilika da napokon potvrdi veliki iskorak.
S 26 godina se u karijeri može još učiniti ama baš svašta u pozitivnom smislu...
