Još samo pet nastupa dijeli Kristinu Nevrklu od ulaska u društvo koje u muškom svijetu hrvatskog nogometa čine Modrić, Srna, Perišić, Vida... te posljednji među njima Kramarić. Nogometašica ŽNK Osijek i ženske hrvatske nogometne reprezentacije, naime, do sada je čak 95 puta igrala u najdražem dresu i gotovo je sigurno da bi u proljeće sljedeće godine trebala postati članica "kluba 100" u našoj ženskoj reprezentaciji. Gdje je čeka samo Iva Lažeta, dugogodišnja kapetanica naših djevojaka, koja je tijekom duge i bogate karijere 102 puta zaigrala za Hrvatsku.
- Da mi je netko dok sam bila dijete rekao da će se ovo jednom dogoditi, nema šanse da bih povjerovala. Ma, nisam vjerovala da je to moguće čak i kada sam se počela ozbiljno baviti nogometom i prvi put zaigrala za reprezentaciju, a kamoli u djetinjstvu kada sam se loptala u svom selu Poljana kod Lipika s braćom blizancima i ostalim dečkima te kada nisam ni znala da se u Hrvatskoj igra ženski nogomet - iskreno Kristina odgovara na pitanje je li mogla sanjati ili misliti da će se joj se dogoditi toliko bogata i uspješna karijera u kojoj je osvojila hrpu titula kao nezamjenjiva članica udarne postane ŽNK Osijek, najvećeg i najuspješnijeg ženskog nogometnog kluba u povijesti Hrvatske, te ostvarila toliki broj nastupa za našu reprezentaciju.
Iskustvo Mace Maradone
Kristina je odrasla u nogometnoj obitelji. Danas nažalost pokojni otac Darko bio je nogometaš, a kasnije i predsjednik kluba u njihovoj Poljani, a braća blizanci Tomislav i Hrvoje, koje je njihova majka Snježana s Kristinom kao trojke na svijet donijela 5. srpnja 1990. godine u Zagrebu, gdje su tada živjeli, od malih su nogu s ostalim dečkima u selu trčali za loptom. Pa je tako uz njih trčala i Kristina jer je s braćom bila nerazdvojna.
- Prije nego što smo krenuli u školu, igrali smo nogomet po cijeli dan, a kada smo krenuli u školu, onda smo svaki trenutak slobodnog vremena koristili za igru i zabavu. I to je praktički uvijek bio samo nogomet. I nikada nam nije dosadilo - prisjetila se Kristina djetinjstva u Poljani, gdje je odigrala i prve malonogometne utakmice, na turnirima. Naravno, s dečkima.
- Bila sam jedina cura među njima, ali nikome to nije smetalo. Svi smo se dobro poznavali, bili smo od malih nogu zajedno i dečkima u selu bilo je normalno što ja igram nogomet. A i znala sam igrati, bila sam dobra, pa je i to vjerojatno jedan od razloga zašto su me prihvatili. Kad su braća počela trenirati, i ja sam se priključila. Bilo je to u NK Metalac iz Međurića kod Kutine. No ja sam samo trenirala, nisam bila registrirana za utakmice, ali sam igrala s njima na turnirima - govori o svojim nogometnim počecima.
- Jednom prilikom igrala sam na malonogometnom turniru u Međuriću protiv ekipe u kojoj je igrao i jedan od naših najboljih futsal igrača Tihomir Novak, čak sam im i zabila gol. Nas dvoje se inače poznajemo odmalena jer naše obitelji imaju kuće na Viru jednu pokraj druge, pa smo i tamo igrali nogomet, družili se... Nije bio iznenađen kada me vidio na terenu jer je znao da igram nogomet - kazala je Kristina, koja se s ozbiljnim treniranjem prvi put susrela u Zagrebu, kamo se preselila nakon završetka osnovne škole. U Zagrebu je upisala Željezničku tehničku školu, smjer tehničarke za računarstvo. Kaže da je, iako je bila odlikašica i mogla je birati u koju školu želi, odabrala ovu jer je bila najbliža Željezničkom kolodvoru na koji je dolazila iz Velike Gorice, gdje je živjela kod bake. U Zagrebu je srednju školu pohađala i njezina četiri godine starija sestra Marina, pa je i ona još ranije odlučila da će se preseliti u Zagreb i ondje nastaviti školovanje.
- Na prvi nogometni trening otišla sam kada mi je bilo 16 godina. Prije toga godinu dana sam trenirala atletiku, na koju me uputila nastavnica tjelesnog jer je vidjela da sam sportski tip, imala sam dobre rezultate u krosu. No izdržala sam godinu dana jer mi je to bilo previše monotono, pa sam odustala. I onda su me ljudi iz Dinama Maksimir vidjeli na jednom malonogometnom turniru, nazvao me Vjekoslav Markotić i pitao kada mogu doći. I tako je krenulo - govori nogometašica o svojim počecima.
Dovoljno za preživljavanje
- Moram priznati da je to bilo jedno posebno iskustvo. Ušla sam u svlačionicu i sjela u jedan kut. To je odmah bila seniorska momčad, a ono što pamtim je da me u svlačionicu uvela Maca Maradona (legendarna hrvatska nogometašica Marija Matuzić, op. p.), koja je bila sjajna, susretljiva, puna savjeta, doduše na terenu je bila malo drugačija jer svi se sjećamo da je puno vikala, ali mene je super prihvatila, svima je pomagala, davala savjete... Iako je imala 40 godina, i dalje je bila jedna od najboljih igračica u Hrvatskoj. Drago mi je što sam mogla s njom dijeliti svlačionicu jer ona je sinonim za ženski nogomet u Hrvatskoj - osvrnula se Kristina na jednu od naših najvećih nogometašica u povijesti.
- No unatoč tome što su me svi super prihvatili, bilo mi je teško i naporno, toliko da sam u jednom trenutku poželjela odustati. Nije mi se bilo lagano prilagoditi na treninge jer je to bilo naporno u odnosu na sve što sam prije radila jer sam se nogometa do tada samo igrala, a sada je to trebalo trenirati. Čak sam i prestala trenirati na mjesec-dva, ali uspjela sam nakon nekoliko poziva iz kluba naći snagu i motivaciju da se vratim. Kada sam upala u prvi sastav, povratka više nije bilo. Znala sam da je to to - otkriva naša sugovornica, koju pitamo je li se susretala s neugodnostima.
- Iskreno, nikada nisam imala nekih posebnih neugodnosti i pamtim samo pozitivne reakcije i iskustva. Naravno, bilo je i situacija koje nisu bile lijepe, različitih predrasuda, no u mom selu i okolini toga nije bilo, nego kada bismo negdje drugdje došli, pogotovo kada sam počela trenirati baš ženski nogomet i kada bismo došli u neko selo. Znalo je biti različitih neprimjerenih dovikivanja i dobacivanja, ali nikada se nisam na to posebno osvrtala - veli Kristina, koja se jedina iz obitelji nastavila baviti nogometom, koji joj je praktički postao posao, iako od njega ne može baš komotno živjeti.
- Da, tu smo u jednoj specifičnoj situaciji jer u ženskom sportu, a pogotovo u nogometu, novca nema, odnosno ima ga vrlo malo, a mi ipak igramo prvu ligu, što iziskuje jako puno rada i treniranja. Tako da je jako teško uz taj ritam imati i neki posao, pa većina nas živi od tih stipendija koje dobivamo od kluba i koje su nam dovoljne da, eto, preživimo mjesec. Razlika u primanjima nas i naših muških kolega je nemjerljiva i neusporediva. No, što da kažem, sama sam to odabrala, ljubav prema nogometu je tolika da se nisam željela odreći tog zadovoljstva i dok god budem mogla igrati na visokoj razini, neću odustati - kazala je nogometašica koja je karijeru izgradila na poziciji stoperice. Tek je jedan kraći period u Osijeku igrala desnu bočnu.
- To je bilo kada sam tek došla jer im je trebala igračica na toj poziciji, ali kada se ozlijedila Dragica Cepernić, trener me stavio na stopera, što je moja prirodna pozicija i to igram cijelu karijeru - istaknula je Kristina, koja je u Osijek došla 2011. godine.
- Trener Zvonimir Kolak me jako želio u ekipi, pa su me cure u reprezentaciji pitale bih li došla odigrati kvalifikacije za Ligu prvakinja. Pristala sam, a kada sam došla u Osijek i vidjela grad, osjetila atmosferu u klubu, u svlačionici, pri čemu je u to vrijeme u Dinamu baš bilo jako loše, odlučila sam ostati za stalno i to mi je bila možda i najbolja odluka u životu. Nikada u ovih 14 godina nisam poželjela otići iz Osijeka, iako je bilo nekih upita i ponuda iz Austrije te od Spartaka iz Subotice, ali nismo čak došli u situaciju da pričamo o uvjetima jer me to u startu nije pretjerano zanimalo. Ovdje mi je bilo super, a znala sam da vani nisu neki veliki novci i nisam bila spremna privikavati se na jedan drugi način života, novo okruženje, ali i taj neki kruti profesionalizam. Da je došla ponuda iz nekog ozbiljnijeg i većeg kluba, vjerojatno bih o tome ozbiljnije razmišljala, ali nikada nisam požalila što nisam otišla - veli igračica Osijeka.
Osječki dani
- Osijek mi je i puno bolji grad za život od Zagreba jer volim manja mjesta i manje gradove, ne sviđa mi se zagrebački gradski ritam i velike gužve, a ovdje mi je sve po mjeri, svi su me sjajno prihvatili. Ljudi su divni - naglasila je. Trofeje osvojene s Osijekom davno je prestala brojati. Ako smo mi dobro izračunali, Kristina je s Osijekom bila deset puta državna prvakinja i šest puta osvajačica Kupa. Klub inače ima ukupno 25 titula prvakinja Hrvatske i 19 naslova u Kupu, po čemu je apsolutni hrvatski rekorder, čak i kada se to usporedi s muškim nogometom jer kod muškaraca Dinamo ima 25 titula prvaka i 17 Kupova.
- Trofeji su nam postali nešto normalno, više se nismo znale ni radovati kako bismo trebale, tako da nam je taj jedan period kada se pojavio Split čak i dobro došao da se i mi posložimo, ali i nađemo novu motivaciju, da se resetiramo i krenemo u nove pobjede. Sviđa mi se sadašnja situacija, dosta je dobrih ekipa u ligi. Dobri su i Dinamo, Hajduk, Agram, Split... Nije više šetnja kao nekada, ali mislim da smo mi ipak i dalje najbolje u državi. Konačno, imamo i najviše reprezentativki jer su osim mene tu i Izabela Lojna, Maja Joščak i Anela Lubina te na pretpozivima Barbara Živković i Ivana Kirilenko - kazala je naša reprezentativka koja ipak nije zadovoljna općim stanjem ženskog nogometa.
- Status je nikakav, odnosno takav da ni u narednih 10-20 godina neće imati status kakav ima u Europi. Savez tu puno više pažnje daje nego ranije, pokušava nešto, ali ženski nogomet nam općenito stagnira. Interesa djevojčica čak i ima, ali nemamo dovoljno stručnih ljudi koji bi s njima radili, puno ih odustane kada dođu pred seniorski nogomet. Problemi su i novac i infrastruktura. U Europi ženske ekipe djeluju u sklopu muških klubova, kod nas tako samo Dinamo i Hajduk, i to je jedini spas za ženski nogomet, tako bi trebali svi u Hrvatskoj imati. Puno bi to pridonijelo napretku. Jer nije u pitanju samo novac nego i treneri, tereni, oprema... Muški klub lakše može privući trenere, nove djevojčice. Kada smo igrali s Twenteom, pričali su da im je, kada su osnivali klub, na prvi trening došlo preko 600 curica - veli Kristina koja se ne vidi u trenerskom poslu, ali se nada da će po završetku karijere ostati raditi u klubu na nekoj funkciji. Danas im je, inače, lakše jer su se preselile na Gradski vrt.
- Time smo puno dobili. Napokon smo na pravom stadionu i ne moramo se više seliti jer smo se često osjećale kao da smo gošće s obzirom na to da smo u Osijeku igrale na različitim igralištima - istaknula je Kristina koju smo zamolili da izdvoji utakmice koje pamti.
Treneri nisu radili na taktici
- Jedna je protiv Spartaka 2014. kada smo prošle u sljedeći krug Lige prvakinja, kao i protiv Anderlechta. Što se reprezentacije tiče, nezaboravne su protiv Njemačke te protiv Danske kada smo odigrali 1-1, ali i nedavni susret na Opus Areni u Ligi nacija protiv Norveške. Bilo je krasno igrati pred više od 3000 gledatelja na našem prekrasnom stadionu. Općenito sam voljela igrati pred puno gledatelja, a takva je bila i jedna naša utakmica sa Splitom na Mačkamami, kada je došlo 3000 ljudi - izdvojila je Kristina iz svoje duge karijere. Pamti, naravno, i turnir u Estoniji u lipnju i srpnju 2008., kada je debitirala za A-reprezentaciju. Prvu je utakmicu odigrala 27. lipnja, nekoliko dana uoči 18. rođendana, protiv Malte, zatim je nekoliko minuta dobila i protiv Turske, a kada je protiv Estonije 2. srpnja zaigrala u početnom sastavu, više iz njega do danas nije izašla. Uskoro je s reprezentacijom čekaju dvoboji prve runde kvalifikacija za plasman na Euro 2025. protiv Sjeverne Irske.
- Mislim da im možemo parirati i da u ta dva dvoboja imamo šanse proći dalje, a onda bi nas vjerojatno čekala Norveška, što je već ozbiljna reprezentacija. No nama je cilj u svakoj utakmici izvući maksimum i napredovati, pa vjerujem da ćemo izboriti te dvoboje s Norvežankama - najavila je Kristina predstojeće akcije u kojima bi već u ovoj godini mogla doći do 99 nastupa.
U slobodno vrijeme, kaže, voli pogledati muški nogomet i divi se karijeri Luke Modrića, kojeg i dalje smatra najboljim hrvatskim nogometašem. U muškom svijetu uzor na stoperskoj poziciji joj je uvijek bio Sergio Ramos, a sviđa joj se i kako igra Joško Gvardiol. Navija za Real i Dinamo, ali voli otići i na utakmice Osijeka te podržati muške sugrađane. Od žena najjači dojam na nju je ostavila Njemica Dzsenifer Marozsán. Za kraj smo je upitali i koja je najveća razlika između ženskog i muškog nogometa, osim naravno u fizičkim predispozicijama.
- Nama najviše fali taktičke obučenosti. Govorim o Hrvatskoj, naravno. Mi sve znamo igrati, ali puno je bilo trenera koji nisu s nama radili na taktici i to se najviše osjećalo kada bismo igrale protiv europskih ekipa i reprezentacija. To bi se moralo promijeniti ako želimo biti konkurentne u Europi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....