U ovoj rubrici se još prošlih godina Osijekovu zbilju definiralo glavnim okvirom. Gradnja stadiona, ali i klupskog kampa, povijesni je uspjeh NK Osijek. Nema tog trofeja, ma kako sladak bio naslov ili kup, koji ima veću važnost od postavljanja temelja jednog sportskog kolektiva. Infrastruktura je život nogometnog kluba. Stadion je dom kojeg se dijeli s navijačima, trening kamp je pogon čijom se proizvodnjom stvaraju vrijednosti koje će hraniti taj dom i život.

Jedna od najvažnijih činjenica u pothvatu Pampas jest što će prekrasan moderan stadion i iznimno funkcionalan kamp (sedam terena, s prirodnom, hibridnom i umjetnom podlogom) biti u vlasništvu kluba. To bitno podiže vrijednost dionica, odnosno imovine kluba i dopušta maksimalnu prilagodbu trenažnim i inim procesima rada u NK Osijek. Investicija od 50-60 milijuna eura, pogotovo u hrvatskim okvirima, epohalni je doseg, koji potpisuje vlasnik, Mađar Lorinc Meszaros.

Već zbog činjenice da je 2016. godine spasio klub od bankrota, vratio dugove i podigao razine organiziranosti, bilo bi dovoljno da ostane trajno upamćen kao preporoditelj. Podižući moderni dom, čija bi svakodnevica rada i stvaranja trebala dati značajne plodove novih vrijednosti (igrača, struke, rezultata, prihoda) u razdoblju ne prije 3-4 godine, vlasnik je osigurao Osijeku budućnost pod okvirom stabilnosti i perspektive. Zašto je onda aktualna sportska politika tog kluba u domaćoj javnosti odjeknula kao da se NK Osijek raspada?

Ulaganja nisu donijela konkurentnost

Stvar je u pogrešnim percepcijama što su prioriteti jednog kluba i njegove realnosti, a to nije samo teret doživljaja aktualnog Osijeka. Funkcioniranje gradnji u hrvatskom nogometu nakaradno je postavljeno, jer se ulaže od krovova (igrači i rezultat) a ne od temelja. Zato imamo i nakon tri desetljeća HNL-a socrealistički okvir infrastrukture, a periodično visoku razinu talenta igrača, koji omogućuju reprezentaciji atipične dosege na svjetskoj razini. Država je nedavno odlučila da promijeni taj disbalans i uloži u sportsku (i nogometnu) infrastrukturu, svjesna valjda da bi se bez nužnih uvjeta mogla ugasiti reproduktivnost, a posljedično i strast nogometne Hrvatske...

Osijek je nakon šest godina ulaganja s novim vlasnikom došao do točke dubinskog preispitivanja. Kontinuirano financiranje pogona, bez uloga u infrastrukturu, znači po upućenim izvorima, stotinjak milijuna eura. Natjecateljski Osijek nije ostvario očekivani iskorak, osim ako takvim smatramo drugo mjesto u sezoni 2020./21. Uz podosta samonametnutog pritiska da se nešto mora osvojiti i opravdati ulaganja, “novi” Osijek je ostvario tri četvrte pozicije, dvije treće i jedno drugo mjesto. Trenutno je treći. Dakle, silan novac za HR prilike, posebno ulaganja u eru s Bjelicom, nisu donijeli ni ozbiljniju konkurentnost za titulu, a niti tzv. “utješni” trofej, Kup Hrvatske!

Varljiv dojam u bilanci

Štoviše, Osijek nije uspio u šest bogatijih mu godina življenja s mađarskim kapitalom ući niti u finale Kupa. To je recimo uspjelo bitno manje materijalno opremljenim klubovima kao što su Split, Slaven Belupo, Istra 1961 i Lokomotiva. Nešto se, dakle, sportski gledano ne radi na potrebnoj razini za iskorak, pa se logično i vlasnik počne preispitivati koji je smisao da stalno ubrizgava novac i samo se povećava proračun plaća. Bez rezultata, europskog iskoraka i snažnijeg natjecateljskog statusa nema ni povećanja vrijednosti igrača te posljedično značajno viših transfera.

Osijek je u proteklih sedam godina samo na odštete potrošio oko 16 milijuna eura. U transferima je uprihodio oko 33 milijuna eura. Taj nominalni plus 17 daje varljiv dojam uspješnosti, jer Osijek je doveo niz igrača bez odštete koji su dobili, za HNL, visoke plaće. Sve to praktično osigurava vlasnik. Je li zato malo novca što se uprihodilo za talentiranog Belju (tri plus bonusi do cca 6,5 milijuna), reprezentativnog Ivušića (dva plus bonusi) i “izlazećeg ugovora” Kleinheislera (0,5 milijuna eura)? Je li Osijek time pokazao odustajanje od ambicija?

Uvjeti za titulu još nisu sazreli

O visinama transfera se uvijek može raspravljati, ali imajući u vidu različitost prodaje igrača primjerice Dinamovog statusa (prvak, Europa, A reprezentacija) ili Osijekova (bez iskoraka u natjecanju). O sportskoj politici je manje dubioza ako je ona prilagođena zbilji kluba. U kontekstu svega čini se da je zapravo u Osijeku sazrio stav da se, nakon 6-7 godina nametnutog pritiska (neuspješne) jurnjave naslova-kupa, uz financijski stres i nelogičnu jednosmjernu liniju novca (trošenje), jednostavno resetira sustav. Ono što je natjecateljski postignuto može se ostvariti s manjim i nadasve logičnijim (opravdanim) ulozima, a što može biti dovoljno za realnu ambiciju (kup) kad se poklope stvari. Što se tiče sna (prvi naslov), pored ovako materijalno moćnog Dinama, treba trezvenošću prepustiti vremenu sazrijevanja uvjeta za takva ostvarenja.

Reset u HNL-u postaje dio doživljaja po većini klubova. Rijeka, koja je imala sličan put spašavanja kluba, statusa i stvaranja svog doma (Rujevica), bila je od Osijeka bitno uspješnija na terenu. Bilo je tako i u jugoligi (dva kupa), tako je i u HNL-u (naslov, 6 kupova). No, kako ukazuje upravo zbilja Rijeke, unatoč trofejima, nužni su bili (i ostaju) reseti za život kluba u realnijim okvirima. Zato u Osijeku ne bi trebali biti u nervozi. Štoviše, čeka ih veliko uzbuđenje i ponos s Pampasom. Resetiranje politike kluba zapravo je prvi korak da se i natjecateljski prirodnije raste.