Posljednji puta Mile Škorić naklonio se navijačima u Gradskom vrtu, posljednji puta je nakon utakmice kao kapetan poveo suigrače pred istočnu tribinu. Bilo je emotivno i za Škorića i za sve one koji su se našli u Gradskom vrtu, nije ni suza izostalo. Igrači obje momčadi već su se bili povukli u svlačionice, a Škorić je još uvijek otpozdravljao navijačima. Jedna era u klupskoj povijesti je zatvorena.

- Žao mi je što nismo osvojili tri boda protiv Šibenika, to je u ovom trenutku najbitnije - kapetanski je Škorić u prvi plan stavio rezultat, a ne svoj rastanak.

- Ja sam znao da igram svoju posljednju utakmicu i htio sam zbog ekipe da osvojimo tri boda jer bit će do kraja “čupavo”, Europa nam visi. Nažalost, nismo u tome uspjeli. Bit će teško do kraja, dečkima treba podrška. Znam da u ovom trenutku nije bajno. Ja još nisam ni svjestan da odlazim. Naravno da je bilo emotivno, sve će mi ovo nedostajati... Dugo sam tu. Idemo isprobati nešto novo u životu i nadam se da ovo nije zbogom nego doviđenja - kazao je.

Nisam ‘penaldžija’

Prije nego što je Mijo Caktaš krenuo prema lopti da izvede kazneni udarac, kojeg mu je vratar Šibenika pročitao, s tribina se orilo: “Mile Škorić!”. Međutim, Škoriću nije padalo na pamet preskočiti hijerarhiju...

- Hvala navijačima na tome, volio bih i ja da sam zabio gol protiv Šibenika i da smo pobijedili, nitko ne bi bio sretniji od mene. Ali, red se mora znati. Imamo izvođača jedanaesteraca, a to je Mijo Caktaš. Nažalost, ovaj put nije zabio. Pucao sam i ja dosta penala u Osijeku, nažalost, isto loše, nisam “penaldžija” - kazao je Škorić.

Priznao je kako odluku o odlasku u Kinu nije lako donio, lomio se danima i na koncu prelomio u korist novog izazova u karijeri.

- Bilo je jako teško odlučiti se za odlazak. Dugo sam razmišljao što i kako. Na kraju sam prelomio, ali bilo je pakleno teško donijeti odluku. U lipnju punim 32. i ovo je možda zadnji vlak da vidim nešto drugo, da osjetim neku promjenu - kazao je Škorić.

Pitali smo ga da izdvoji najvažnije trenutke koje je doživio u bijelo-plavom dresu. Nije puno dvojio slažući ih po važnosti. Zanimljivo, one dvije pobjede protiv PSV-a nisu mu se našle među vrhuncima koje je doživio s Bijelo-plavima.

- Uvijek ću izdvojiti utakmicu protiv Hrvatskog dragovoljca jer tko zna što bi bilo s Osijekom da smo tada ispali u Drugu ligu i bi li mađarski ulagači kasnije došli. To je bila prekretnica za klub. Onda prvi profesionalni ugovor i debi za klub, potom poziv u reprezentaciju iz Osijeka jer to je bila velika stvar i za klub i za mene. Naravno, tu je i onaj trenutak kada navijači skandiraju tvoje ime i naposljetku utakmica u kojoj sam srušio klupski rekord po broju nastupa.

Emotivno je bilo na oproštaju od Osijeka

MARKO MRKONJIC Cropix

A žali li zbog nečeg?

- Žalim, naravno, za trofejem. Toga mi je najviše žao. Ali, vjerujem i nadam se boljim vremenima za klub iako trenutno rezultatski ne sluti na dobro. No, daj Bože da za koju godinu dođe i neki pokal, a ja ću ga kao navijač slaviti kao da sam ga osvojio na terenu - iskren je Škorić.

U Osijeku, eto, nije dočekao trofej, ni plasman u skupine nekog europskog natjecanja, nije doživio čak ni pobjedu na svojoj oproštajki. A nije dočekao ni Pampas.

- Bit će predivno na novom stadionu, imat ćemo za budućnost i nove generacije prave uvjete kakve klub i zaslužuje, ali nije mi to sad neka velika stvar. Ima Gradski vrt svoju dušu - kaže Škorić, koji je jedno vrijeme, kada je prvi puta došao u Osijek 2006. iz mlađih kategorija vinkovačke Cibalije, i to nakon što je prethodno odbio ponudu iz Maksimira, jedno vrijeme i živio u sobama osječkog stadiona.

Odigrao je Škorić 337 utakmica za Osijek, proveo među Bijelo-plavima čak 14 od 16 godina profesionalne karijere, u tom vremenu travnjak je dijelio s čak 161 suigrača na terenu (a najviše je utakmica inače odigrao zajedno s Petrom Bočkajem, 131), 11 trenera (u uvjerljivo najviše navrata vodio ga je Zoran Zekić pod kojim je odigrao 123 utakmice), zabio 19 golova, dobio 82 kartona (tek jedan izravni crveni).

Još da sam i branio...

Najveći trag ostavio je kao stoper, ali igrao je i zadnjeg veznog, središnjeg veznog, lijevog i desnog beka, lijevo i desno krilo, napadača... Samo na vrata nije stao!

- Možda da sam u onoj kup-utakmici protiv Bednje prošle sezone, kada je Mierez stao na gol, navukao rukavice, onda bih stvarno sve odigrao - nasmijao se Škorić.

Nastavio je...

- I s tim sam pokazao kako mi nikada nije bila bitna samopromocija. Uvijek sam davao sve za klub i nikada mi nije bio problem gdje god da me trener stavi, no nekad mi nije bilo jednostavno, Dvije godine kod Rukavine, Šuška i Zekića u početku njegova mandata igrao sam gdje god zatreba. Bilo je: “Ajde, Mile”. Nije to samo tako, ali davao sam sve od sebe, ja sam samo htio igrati i boriti se. Nekim igračima nije drago kada ih sele po pozicijama i ja ih s jedne strane razumijem, ali s druge strane takav ti je zadatak i to moraš odraditi. Ja sam to prihvatio, to je tvoj posao. Igraš gdje god te trener stavi, grebi i bori se.

Ovo nije prvi puta Škoriću da odlazi iz Osijeka. Dvije godine, između 2011. i 2013., proveo je izvan Gradskog vrta, igrao je za tadašnje drugoligaše Goricu i zagrebački HAŠK, prije nego što se vratio svojoj nogometnoj kući iako je toga ljeta bio pred potpisom i za Istru.

- Tako je moralo biti. Iz nekog razloga morao sam napustiti klub, nebitno je sada zbog čega. Da, bio sam u ljeto 2013. blizu Istre, ali to je propalo, valjda je Bog tako htio da se vratim u svoj klub. Pripisujem taj prvi odlazak i svojoj mladosti, mušicama. Mlad si, misliš da si najpametniji, ne slušaš nikoga i radiš po svome. Sreća pa sam se uspio na kraju vratiti u Osijek.

Jednostavno ne ide

Klub je drugi puta napustio kao legenda, mnogi veliki igrači prodefilirali su Osijekom, ali ne mogu stati u ravan sa Škorićem. Posljednje desetljeće svi su u Gradskom vrtu bili prolazni, i uprave, i igrači, i treneri, neki su već i zaboravljeni, neki će s odmakom vremena to uskoro postati, ali Škorić će zauvijek ostati zapamćen i upisan u klupskim knjigama.

- Ne razmišljam na taj način. Neki su možda trebali pisati klupsku povijest, ali su ranije otišli van. Znam što sam postigao i bila bi laž kada bih rekao da nisam ponosan što sam igrač s najviše nastupa u klupskoj povijesti. To je ipak velika stvar - kazao je Škorić.

Škorić protiv Marka Livaje

VLADO KOS Cropix

Ostavio je momčad na trećem mjestu. a usudit ćemo se reći posljednja kapetanova utakmica pokazala je koliko će Bijelo-plavima biti teško bez njega.

- Bit će jako teško do kraja. Roster se puno promijenio, tako da nije lako tim dečkima, sada im treba podrška. Svjesni smo da sada igramo loše, da zaslužujemo kritiku, ali borba i dalje traje. Ja vjerujem kako ćemo se podići i na kraju izboriti Europu, mora se jednostavno i nama negdje otvoriti. Kad ne ide, ne ide. Kada uđeš u crnu rupu, izaći iz nje je ajme majko... Više ni iz jedanaesterca ne možemo zabiti, jednostavno nas ne ide. Malo smo izgubili čvrstoću, kao da nam protivnici lakše stvaraju šanse, što me pogotovo brine. Ali, ljudi moraju biti svjesni kako nije lako, preko noći je otišlo puno igrača i trebat će vremena za bolje rezultate.

Škorić polako pakuje kofere. Za nekoliko dana bit će stanovnik Cangzhoua, grada od milijun i pol stanovnika udaljenog dvjestotinjak kilometara od Pekinga. Cangzhou Mighty Lions njegov su novi klub.

- Spreman sam na to da će mi u početku biti možda teško jer idem u drugi svijet, ali bit ću profesionalac, pokušat ću igrati najbolje što mogu. Što će me na tom putu sve očekivati ne znam, ali idem pun motiva da se dokažem. Tamo sam nepoznat, tako da moram zagristi. A to najbolje znam, dati sve od sebe - zaključio je Škorić.