Dinamo se toga dana radovao pobjedi Osijeka: Kad su igrači u autobusu čuli da je Zvezda pala, slavlje je počelo!

Bilo je to kao u izvedbi Nicholasa Cagea, kao da je hollywoodski klasik snimljen po maksimirskoj matrici: suparnici su “nestali za 60 sekundi”. U razmaku od samo jedne minute Dinamo je u dvjema furioznim akcijama zabio dva gola, “otpuhao” suparnike koji su “nestali za 60 sekundi”, zgrabio pobjedu i – slavio naslov prvaka! Toga dana, 18. travnja 1982. godine, Dinamo je pobijedio sarajevski Željezničar s 2-0 i time praktički osigurao naslov prvaka. Na punom je Maksimiru 50.000 gledatelja euforično skandiralo plavim junacima, barem tisuću njih spustili su se do terena, optrčali počasni krug, prošetali se do centra igrališta...

Iako je put prema naslovu otvoren još u prethodnom kolu četiri dana ranije, pobjedom protiv Vardara u Skopju s 3-0, ovaj je dvoboj protiv Željezničara bio znak da je pokal i – osvojen. Istina, puka teorija još je otvarala mogućnost nekakvom preokretu, ali u onom se trenutku takav scenarij ne bi usudili složiti, ne samo Cage, nego ni sami redatelji u najluđem SF-u.

Dinamo je mogao prokockati naslov samo tako da je do kraja izgubio sve tri utakmice i da je drugoplasirana Crvena zvezda upisala sve pobjede, ali uz nerealno visoku gol-razliku. U to je vrijeme, dakako, vrijedio sustav u kojem je pobjeda donosila dva, a ne tri boda. Dinamo je nakon te utakmice imao šest bodova više tri kola prije kraja. U slučaju jednakog broja bodova odlučivala je gol-razlika, Dinamo je imao +38 (66-28), a Crvena zvezda +29 (64-35).

Štoviše, Dinamo je u sljedeće dvije doista i izgubio, ali naslov nije došao u pitanje... U sljedećem se kolu plavima “nasmiješila” i matematika iako ih je Radnički u Nišu uvjerljivo pobijedio s 3-0. Ali, istoga je dana, nedugo nakon završetka ogleda Radničkog i Dinama, počeo dvoboj Osijeka i Crvene zvezde u Gradskom vrtu. Kad su maksimirski igrači u autobusu, slušajući izravan radijski prijenos, saznali da je Osijek pobijedio crveno-b(ij)ele golovima Luke Dilbera i kasnijega Dinamova igrača Jasmina Džeke, slavlje je moglo početi! Dinamo je prvak!

Nije običan trofej

Međutim, nije ovdje riječ samo o običnom trofeju, ovdje je riječ o kompletnom ambijentu, o nogometnom festivalu, o Dinamu koji je na proljeće postao – prava “drobilica” suparničkih obrana. Ta je sezona bila i nešto više od nogometa, bio je to svojevrsni pokret koji je rezultirao nezaboravnim pokalom, ali i slavljem s kojim se stopio cijeli grad i kompletan plavi puk.

Iako je u arhivima i dalje zapisano da je to bio prvi naslov nakon 24 godine, brojni igrači podsjećaju da je Dinamo prvak bio i 1979. U famoznom “slučaju Edmond Tomić” naslov prvaka sudskom je odlukom pripao plavima, ali je u arhivu FSJ ostao pripisan Hajduku.

A, kakav li je samo bio repertoar plavih toga urnebesnog proljeća 1982. Bilo je to lansiranje na raketni pogon! Furiozni, rasplesani, razigrani, nadahnuti Dinamo lomio je suparnike od starta, presingom u prvih 15 minuta... Silovitim ulaskom u utakmicu plavi bi rasplamsali i žar na tribinama pa bi i poslovično suzdržani maksimirski gledatelji “uskočili u pobjednički vlak” i stvorili poticajnu atmosferu. Tako su plavi izgledali “nekako s proljeća” 1982. godine, proljeća u koje su uskočili s drugoga mjesta na ljestvici uz dva boda zaostatka za vodećom Crvenom zvezdom.

Nakon remija protiv OFK Beograda na Karaburmi na otvaranju proljetne polusezone nadigrali su Zvezdu s 3-0, a odmah potom slavili i u novom derbiju, ovaj put protiv Hajduka na Poljudu s 2-1. Te su dvije utakmice bile i psihološka i rezultatska prekretnica kojom su prokrčili put prema naslovu. Iako se momčad djelomično osula još tijekom jeseni kad su Boro Cvetković, Mladen Munjaković i Zlatan Arnautović morali na služenje vojnog roka, na proljeće su se u suprotnom smjeru, iz vojarne u svlačionicu, vratili Zlatko Cico Kranjčar i Ismet Hadžić.

I teško je, zapravo, izdvojiti što je bio veći mamac nogometnim kibicima: bravurozne intervencije i “bekendi” Marijana Vlaka, furiozni prodori Milivoja Bračuna i Zvjezdana Cvetkovića, gattusovska izdržljivost i neumorna trka Petra Bručića i Džemala Mustedanagića, čvrsti i stameni blok i neprobojni bedem Dragana Bošnjaka, Ismeta Hadžića i Velimira Zajeca, karakteristični skok Zlatka Kranjčara, popularna “lastavica” kojom je parao mreže, “hulkovski” okomiti prodori i lažnjaci Stjepana Deverića, nesmiljene kanonade kojima je prvi strijelac prvenstva Snješko Cerin rešetao mreže iz svih kuteva, bajkovita čarolija driblinga u izvedbi Marka Mlinarića koji je “lomio” suparničke braniče i hranio plave napadače potvrđujući da je desetka broj koji pripada velemajstorima igre i nogometnim romanticima... Jesu li više imponirali Zajecovi elegantni “box to box” slalomi kojima je iznosio loptu prema protivničkoj polovici na način da su se suparnici kao hipnotizirani odmicali ne uspijevajući pratiti njegovu putanju, Bručićeva univerzalnost gdje je uskakao na mjesto lijevoga pa desnog beka, krila, dojmljiv doprinos Zorana Panića u jesenskom dijelu natjecanja dok smo čekali Kranjčarov povratak iz vojske...

U zimi dva boda minusa

Ili “narodski gegovi” kojima je trener Miroslav Ćiro Blažević znao razgaliti i razbuditi zagrebačku publiku. Posebnim se lovorikama okitio Cerin koji je s 19 postignutih pogodaka bio prvi strijelac prvenstva.

A sve je bilo garnirano punim tribinama, efektnim, jednostavnim i dojmljivim dresovima prepoznatljive nijanse plave boje. Bilo je to vrijeme u kojemu je Zagreb gorljivo čekao naslov prvaka, nestrpljivo iščekujući ispravak nepravde od tri godine prije, kad je FSJ oteo pokal Dinamu.

Plavi su u zimskoj stanci, dakle, imali dva boda zaostatka za vodećom Zvezdom. Dinamo je, pak, upravo u tom zadnjem jesenskom kolu izgubio protiv Budućnosti u tadašnjem Titogradu autogolom Milivoja Bračuna prepustivši time vrh Beograđanima.

No, i u tom je jesenskom dijelu bilo zanimljivih rezultatskih preokreta, iskričavih utakmica, efektnih pogodaka, isključenja...

Plavi su u sezonu ujesen 1981. uskočili s četiri remija: odigrali su 0-0 u Maksimiru protiv OFK Beograda, potom 2-2 protiv Crvene zvezde na Marakani, 0-0 u derbiju protiv Hajduka u Zagrebu, 1-1 protiv Slobode u Tuzli... I sve je vrvjelo isključenjima: Zajecu se “zacrvenjelo” na Marakani, Bračunu protiv Hajduka, Zvjezdanu Cvetkoviću u Tuzli... K tome, svi su golovi u beogradskom derbiju protiv Crvene zvezde postignuti s bijele točke, uz Zajeca je isključen i Zvezdin “fantasista” Šestić...

To je, dakako, značilo da će plavi u sljedećem okršaju trećeg kola, kao i u derbiju protiv Hajduka, morati igrati bez svojega kapetana. Završilo je 0-0, uz isključenje Bračuna na plavoj i Zorana Vujovića na bijeloj strani.

Tada se napokon – otvorilo. Dinamo je nizao pobjede protiv Teteksa s 4-0 pa protiv Sarajeva u gostima s 3-2, furioznih 7-0 u gradskom ogledu protiv Zagreba u Maksimiru... Deveto je kolo donijelo sudar prve i druge momčadi s ljestvice: okršaj Dinama i Partizana. I opet – isključenje! Nakon pola sata igre u svlačionicu je morao Boro Cvetković, ali samo nekoliko minuta kasnije, na izmaku prvog dijela, Deverić je zabio za 1-0. Kasnije su plavi ostali i bez ozlijeđenog Zajeca...

Privremeno je po strani morao ostati i sam Blažević. Nakon što su u dvoboju 12. kola odigrali 2-2 protiv Olimpije u Ljubljani, Ćiro je suspendiran na dva mjeseca zbog “avanture” na Trofeju Marjan kad ga je pomoćni sudac Davor Zekan prijavio na utakmici protiv brazilskog Vasco da Game. Momčad je privremeno vodio Blaževićev asistent Rudolf Belin.

Povratak dvojca iz vojske

Uoči proljetnoga dijela natjecanja Dinamo je dobio dva udarna pojačanja: iz vojske su se vratili Zlatko Kranjčar i Ismet Hadžić.

Veličanstveno je proljeće počelo u subotu, 13. veljače 1982., utakmicom na Karaburmi protiv OFK Beograda. Gledatelji su dvoboj mogli pratiti i u izravnom televizijskom prijenosu, ali malo je tko mogao naslutiti da je to bio početak proljetnoga uragana. Dvoboj je završen bez pogodaka, baš kao i njihov prethodni međusobni okršaj u Maksimiru na otvorenju sezone.

A onda, osam dana kasnije, 21. veljače, utakmica za povijest: Dinamo – Crvena zvezda 3-0. Upravo je to bio katapult koji je lansirao maksimirsku momčad prema naslovu, bila je to prekretnica u svakom smislu: u rezultatskom, psihološkom, bodovnom... Bio je to dvoboj u kojemu su plavi osjetili moć i vratili silnu vjeru u vlastite mogućnosti.

Sva su tri pogotka “utrpali” u prve 33 minute, a Kranjčarov skok i udarac glavom za 2-0 prkosio je zakonima fizike. U zraku se izvio unatrag i zakucao loptu u mrežu. No, prethodno su sjajnu akciju odigrali Deverić i Mlinarić uvježbanom šablonom još iz juniorskih dana. Deverić je vukao napad, Mlinarić se sa sredine “križanjem” prebacio na lijevo krilo gdje mu je Štef pravodobno servirao loptu, a Mlinka u punom naletu dojurio do gol-aut crte i zavrnuo u sredinu za Kranjčarevu završnicu. Maksimirski su nogometaši tom pobjedom preskočili crveno-bijele na vrhu ljestvice pri čemu su imali bod prednosti u odnosu na beogradski dvojac Crvenu zvezdu i Partizan.

Trener Blažević je prije dolaska crveno-b(ij)elih morao “pronaći” formulu kako uopće skrojiti sastav. Izostale su dvije iznimno važne karike – Džemal Mustedanagić zbog problema s rebrom koji su ga mučili još od zimskog turnira u Mostaru i Zvjezdan Cvetković zbog žutih kartona... U takvom je rasporedu figura Petar Bručić zaigrao na mjestu lijevoga beka dok je u “njegov dres” uskočio mlađahni Željko Hohnjec. Štoviše, Dinamo je cijelu utakmicu odigrao s 11 igrača, dakle bez izmjena.

Za privrženost “desetka”

Plavi su već nakon 33 minute vodili 3-0. Mrežu je u osmoj minuti načeo Cerin, dočekao je loptu s lijeve strane, pritom je propustio, ali se ponovno dokotrljala u njegovu blizinu, a on ju vješto “iz koraka” proslijedio u mrežu. Samo tri minute kasnije uslijedila je popularna Kranjčarova “lastavica” – karakteristični let i zakucavanje lopte glavom. Priču je zaokružio Kranjčar svojim novim golom, ovaj put iz 11-erca nakon što su Ivan Jurišić i Đorđe Milovanović u svom kaznenom prostoru srušili Bračuna.

Iako je postigao dva pogotka, Kranjčar nije bio jedini kandidat za najboljega igrača utakmice. Neki su izvjestitelji izdvojili Hadžića, neki kapetana Zajeca, izbornik reprezentacije Miljan Miljanić najboljim je proglasio Mlinarića...

Tadašnji nogometni analitičar Rajko Mitić, raniji proslavljeni nogometaš po kojem je u međuvremenu nazvan najveći beogradski stadion, tada je napisao:

”Bručić i Zajec istog su trenutka po preuzimanju lopte nezadrživo jurišali na protivnički gol i uključivali se u napadačke akcije. Kranjčar, Cerin, Mlinarić i Deverić svojom su pokretljivošću, eksplozivnošću i pravodobnim izmjenama mjesta dovodili suparnika u šah-mat pozicije.”

Svoje je nogometne emocije s ove utakmice na osebujan način predočio i naš poznati sportski novinar Zvonimir Magdić, popularni Amigo: “Mlinarić se nagurao tunela, rolao, nagaz mu je bio bobekovski(...) A, dvostruki pas? Kao nikada utkan u taj maksimirski vatromet. Ipak, jedan na desnoj strani, na rubu kaznenoga prostora, zaustavio je dah u gledalištu: lopta teče kroz crveno-bijelu nemoć, a onda se vižljasti Cerin, u zamahu, zaustavlja. Otvara oči i nastavlja, uz zabezeknute suparnike(...) Bilo je poteza za užitak. Tunel Mlinarića Jankoviću, jasno plasiran za avio-snimak, pa lopta do Kranjčara, do Hohnjeca i peta ‘malog’! Finesa je vratila film starih utakmica.”

Na tribinama je bilo preko 50.000 gledatelja, ali zanimljivu je ocjenu ponudio naš proslavljeni komentator Miroslav Rede: “Zagrebačkoj publici opet za privrženost desetka, ali za bodrenje – jedinica! Pedeset tisuća grla čulo se nešto malo kod istrčavanja na teren, kratko i glasno kod zgoditaka, a najsložnije i najbučnije prilikom ispraćaja. Dojam – ne bi ih ‘otkravilo’ ni deset golova...”

Bio je to mjesec velikih derbija. Igrači nisu imali vremena predahnuti pa čak ni pošteno proslaviti pobjedu jer ih je već čekao Hajduk u Splitu samo sedam dana kasnije, 28. veljače, u 20. kolu... I tada nas je Deverić “počastio” zasigurno najljepšim golom sezone!

Tada još nije bilo društvenih mreža, ali da jest – taj bi pogodak bio svjetski internetski hit. Dribling kojim je popularni Štef izvrtio trojicu suparničkih igrača vješto se okrenuvši piruetom i potom zakucao loptu pod gredu i danas su poseban “šlag na torti” maksimirskim nogometnim sladokuscima. Dinamo je tada pobijedio Hajduk na Poljudu s 2-1 i dodatno učvrstio vlastito samopouzdanje, zagrijao kibice koji su se od poslovično suzdržanih Dinamovih drukera prometnuli u pravi navijački pokret.

Nitko ne igra bolje

I opet je to bilo furiozno otvaranje: zabili su brže nego Zvezdi. Zajec je u šestoj minuti zanjihao mrežu bijelih nakon Bručićeva ubačaja s lijeve strane. U 28. minuti uslijedila je već opisana Deverićeva minijatura, najljepši pogodak sezone. Zoran Vujović uspio je devet minuta prije kraja smanjiti na konačnih 1-2. Još su u 29. minuti zbog međusobnog koškanja isključeni Bračun i Zlatko Vujović, dok je Gudelj u 61. propustio realizirati jedanaesterac...

Dinamo je tom pobjedom dohvatio 27 bodova, dva više od drugoplasirane Crvene zvezde i tri više od Željezničara i Partizana.

Nakon pobjede u Tetovu plavi su slomili i Sarajevo u Maksimiru s 3-2. Opet je Bručić krpao rupe. Ovaj je put, za razliku od dvoboja protiv Zvezde kad je uskočio na mjesto lijevoga beka, morao popuniti prazninu na suprotnoj, desnoj strani, zbog izostanka kartoniranoga Bračuna...

Sarajevo je predvodio sjajni Safet Sušić, koji je nedugo nakon te utakmice bio i nadomak potpisu ugovora s Dinamom. Na kraju je ipak završio u PSG-u.

Protiv Zagreba u Kranjčevićevoj bilo je 2-1 u utakmici koju pamtimo po čak tri propuštena jedanaesterca. Zagrebova vratara Vjerana Simunića s bijele točke nisu uspjeli svladati ni Kranjčar, ni Cerin, niti Zvjezdan Cvetković.

Furiozni je niz nastavljen i protiv Vojvodine. Plavi su dohvatili sedmu uzastopnu pobjedu. Slavili su s 3-0. No, problem je bio žuti karton što ga je zaradio Cerin, koji je morao propustiti iduće gostovanje kod Partizana. Nešto je prigovorio sucu pri namještanju u živom zidu i dobio javnu opomenu... A Cerin je tada bio u životnoj formi.

Trener Vojvodine Dušan Drašković nakon utakmice je provukao: “Smatram da je već 90 posto sigurno da je Dinamo prvak. Nitko ne igra bolje od njih.”

Počelo je vatreno. Partizanovci Nenad Stojković i Dragi Kaličanin oštrim su startovima onesposobili Deverića, koji je zbog ozljede morao napustiti teren. Pauzirao je gotovo do kraja sezone i uspio zaigrati tek u zadnjem, slavljeničkom kolu... Beogradska je utakmica završena bez pogodaka.

U sljedećem kolu u Maksimir je svratila Rijeka. I već u prvih 45 minuta načinila čak 23 prekršaja. Sudac je svirao tri jedanaesterca za Dinamo: Kranjčar je dvaput izvodio udarac s bijele točke i pogodio je prvo mrežu, a potom vratnicu. Jedanaesterac je izveo i Panić uspješno svladavši vratara.

Cerin prvi strijelac prvenstva

Nakon što je Dinamo u 29. kolu 11. travnja protiv Olimpije u Maksimiru odigrao 2-2, ljubljanski je trener Nedeljko Gugolj izjavio da je i taj jedan bod Dinamu dovoljan za naslov prvaka. Tada je i Zvezdin trener Branko Stanković u radijskoj emisiji Studija B rekao: “Čestitam Dinamu naslov prvaka.”

Njegova je momčad tada izgubila kod kuće protiv Vojvodine. U tom su trenutku plavi imali šest bodova prednosti na vrhu.

No, momčad su ubrzo zapljusnule ozljede... U završnici su sezone, što zbog ozljeda, a što zbog kartona, izostajali Deverić, Bručić, Hohnjec, Bošnjak, Zvjezdan Cvetković...

Unatoč svemu, Dinamo je protutnjao Skopjem uz pobjedu od 3-0 uz izravan tv prijenos. A, Vardar je u proljetnoj polusezoni, sve do toga dana, imao maksimalan učinak na svom terenu – pobijedio je u svakoj utakmici. Makedonci su igrali iznimno grubo, Kranjčar je izgreben noktima po licu, Paniću su silom otkinuli lančić s vrata (?!), a jedan je skopski branič, kako tvrde svjedoci, pred svlačionicama fizički nasrnuo na Kranjčara i Panića...

I tada dolazi vrijeme slavlja... Dvoboj protiv Željezničara u Maksimiru 18. travnja, u 31. kolu. Sarajlije su odolijevale sat vremena, a onda je Dinamo s dva brzopotezna pogotka Kranjčara i Cerina zaključio priču pobijedivši s 2-0. Tom je utakmicom praktički osvojio naslov. Praktički da, ali teorijski – još ne. Matematika je sugerirala da mu je potreban još jedan bod.

Snješko Cerin postao je prvi strijelac prvenstva s 19 pogodaka. A, taj je 19. gol zabio upravo Željezničaru. U tom ga je trenutku na ljestvici najboljih strijelaca pratio baš suparnik iz “Želje”, Edin Bahtić, koji se tada zaustavio na 16.

Prethodni Dinamov igrač koji se okitio naslovom najboljeg strijelca lige bio je Dražan Jerković 20 godina ranije, u sezoni 1961/’62.

Dinamo je, dakle, s dva brzopotezna pogotka zaključio priču pobijedivši Željezničar s 2-0. Oba su gola bila nogometna “poslastica”. U 70. je minuti Zajec proigrao Dragu Dumbovića koji je proslijedio Bručiću u kazneni prostor na lijevoj strani, on kroz gužvu u petercu zavrnuo na “drugu vratnicu” gdje ju dočekao Cerin i poslao u mrežu.

Minutu kasnije Kranjčar je oteo loptu tada darovitom Mirsadu Baljiću, kasnijem reprezentativcu, sjurio se u kazneni prostor pa iskosa s desne strane desnom nogom topovski lansirao loptu u bliže rašlje.

”Sad i ja konačno vjerujem da smo prvaci, ali zahtijevam od igrača krajnju mobilizaciju do posljednje minute posljednjeg susreta s Budućnosti u Zagrebu. Igrat ćemo do kraja tako kao što smo igrali od početka. Nema opuštanja”, govorio je trener Blažević nakon utakmice.

Momčad “Želje” s klupe je vodio proslavljeni Ivica Osim. Sarajlije su igrale fer, otvoreno, napadački... Uostalom, zagrebačka ih je publika potom i nagradila pljeskom. Kad je Osim nakon utakmice došao do klupskoga autobusa maksimirski su ga navijači pozdravljali, pljeskali mu i skandirali.

Osim je bio zadivljen

”Zadovoljan sam što smo i 60 minuta izdržali protiv ovakvog Dinama. Bio je to divan ambijent. To nosi momčad. Ćiro je mnogo učinio, od nekad bojažljivih igrača stvorio je hrabru, oštru momčad koja ulijeva poštovanje ne samo kod kuće nego i u gostima. Čestitam mu. Htio bih da i moja momčad i moji igrači mnogo toga nauče i preuzmu od Dinama”, istaknuo je tada Osim.

Protiv Željezničara je na tribinama bilo 50.000 ljudi u slavljeničkom raspoloženju. Neovisno o “dosadnoj” matematici, navijači su toga dana u Maksimiru slavili naslov prvaka, s igračima optrčali počasni krug... A, što se uopće još moralo dogoditi da Dinamu izmakne trofej? Morao je do kraja izgubiti sve tri utakmice, a Zvezda sve tri pobijediti, i to tako da nadoknadi Dinamovih devet golova prednosti u ukupnoj gol-razlici. Dinamo je imao +38, Zvezda +29.

No, sljedećeg je tjedna i ta teorija pala u vodu i Zagrepčani su dva kola prije kraja i matematički osigurali naslov. Plave je, doduše, u sljedećem kolu pobijedio i Velež u Mostaru s 1-0...

A, onda je uslijedila promocija prvaka u Maksimiru. U zadnjem kolu, 2. svibnja, u Zagreb je došla titogradska Budućnost. Zagreb je proključao, bio je to gotovo cjelodnevni nogometno-zabavni spektakl u kojemu su purgeri zdušno pjevali: “Zastave plave viju se u zraku, Dinamu u čast, u slavu prvaku!”

Dinamo je pobijedio Budućnost 1-0 nakon što je Kranjčar u 32. minuti u letu glavom lansirao loptu u mrežu nakon Mustedanagićeva ubačaja s desna. Bračun je još u petoj minuti uzdrmao vratnicu, no ubrzo potom se i ozlijedio i nije mogao nastaviti igru. Štoviše, ozlijedio se i Mustedanagić 12 minuta prije kraja, niti on nije mogao nastaviti igru, ali to je značilo da će Dinamo do kraja igrati s desetoricom jer je trener Blažević prethodno iskoristio obje zamjene.

Utakmicu ćemo pamtiti i po premijernom nastupu popularnoga australskog Hrvata i reprezentativca Australije, Eddieja Krnčevića. Doduše, pamtit ćemo i po zahtjevnoj zagrebačkoj publici koja je i u doba slavlja na trenutke – zviždala. Na meti je bio, ni manje ni više nego – Mlinarić. Kibicima se nisu dopali njegovi česti driblinzi.

Kako god, toga slavljeničkog dana vrata maksimirskoga stadiona otvorena su u 12:30 sati, zabavni je program počeo već u 13 i trajao do početka utakmice u 16:30. Stadion je u 14 sati bio pun. U programu je bila predigra pionirskih momčadi, a zabavni su spektakl, uz puštanje u zrak 500 golubova, upotpunili i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić kao i glazbeni sastav Prva ljubav s kasnijom popularnom pjevačicom Novih fosila, Sanjom Doležal, koja je otpjevala klupsku himnu.

Na tribinama je, pak, posebno bio zapažen transparent navijača iz Dubrovnika: “Dinamo, Mladost, Monting i Cibona... četiri naša šampiona.” Bio je to hommage zagrebačkim sportašima: upravo su te, 1982. godine, uz Dinamo, naslov prvaka dohvatili košarkaši Cibone, košarkašice Montinga i odbojkaši Mladosti.