Kako je član HNL-a izmaknuo stečaju i gašenju? Dug je bio ogroman, a uključila se i država...

U zimi 2017./18. Istra 1961 je bila klub na izdisaju. Vlasnik samo na papiru, a zbilja bez novca, igrača i subjekta koji će spasiti klub od nestanka. Uz entuzijazam nekolicine lokalnih igrača i trenera Darka Raić-Sudara, koji je bio poveznica svih koji su mogli pomoći, Istra 1961 je skrpala kadar da odigra sezonu do kraja. Sramota odustajanja ne bi bila prilična samo pulskoj ignoranciji sporta, nego bi stvorila mnoštvo problema HNL-u i HNS-u.

Upravo je HNS svojim pristupom doprinio da Istra 1961 preživi. Tolerirali su zakašnjenja u ispunjenju obveza, avansirali sredstva koja je klub trebao dobiti (TV prava, UEFA). Pravnim umješnostima Istra je izmicala šapi stečaja i gašenja, motivirana i nadom da će se od silnih akcija neka ostvariti. Ključni prilog opstanku dala je momčad i trener, koji su na terenu izborili ostanak u ligi. Hrabro i pošteno izborili su doigravanje s Varaždinom i uspjeli. Naposljetku su se ukazali iz Deportivo Alavesa, a za klub na izdahu nisu morali platiti dionice, ali su preuzeli sve njegove obveze. Dug je u stvari bila cijena preuzimanja i punjenje proračuna svake godine.

Revizija će pokazati da je tadašnji minus Istre 1961 bio preko 3 milijuna eura. Mnoštvo zaostalih arbitraža, sudskih tužbi, neisplaćenih igrača, trenera, zaposlenika, vjerovnika. Nije to izolirana pulska, to je priča HR nogometa (sporta). Mnogi je nisu razumjeli ili ne žele jer tumače zbilju kroz obilje Dinama i dobre financijske evolucije ostatka velike četvorke. No, i u ovom mileniju sva četiri velikana HNL-a imali su slične faze “dead club walking”. S obzirom na geopolitičku važnost tih središta ne čudi intervencija države, koja na posredne ili neposredne načine nije dopustila (i zbog sebe) da se sportske i socijalno vrlo utjecajne perjanice okruženja ugase.

MATIJA DJANJESIC/CROPIX Cropix

Interventne mjere imaju smisao, a da se ne rasplete priča o balkanizmu, istovjetne situacija bilježi bliža i dalje povijest i u ligama Petice i državama liderima u Europi.

Nogomet je nešto više od sporta. Ima golem utjecaj na masu, pa ga društvo i politika koja ga moderira ne mogu zanemariti. HR nogomet je bremenit nenogometnim teretima od osnutka HNL-a 1991. godine, kroz terete rata, poraća, pravnih nereda i doživljaja nogometa kao oaze zakonskih eskivaža. Danas možemo vidjeti da su različiti intervencionizmi doveli do dobrih posljedica. Velika četvorka su stabilni klubovi, s različitim proračunima i moćima, ali ključno je da su stabilni. Slučaj Istre 1961 pokazuje da se manjima isplati pomagati i to iz više razloga. Pula je tako izgradila stadion, preživjela je najtežu krizu i s Baskima je danas financijski stabilna i organizacijski sređena kao nikad u 100 godina povijesti nogometa (sporta) Pule. I ključno, Istra 1961 je svima isplatila po sporazumima dugovanja prethodne vlasničke ere (osim par predmeta koji su na sudu). Sličnim putevima ide i priča u Šibeniku, koji je prošao svoju katarzu, i s drugim vlasnicima daje naslutiti dugoročnu stabilnost. Kao što to daje naslutiti i Varaždin. Lokomotiva i Gorica naučile su se “sami” brinuti o sebi...

Navijači Istre 1961

DUSKO MARUSIC/CROPIX Cropix

Nova realnost života u Hrvatskoj, pod utjecajima zbilje u Europi i svijetu, nameće nove “situacije”. Financijski tereti sve više pritišću klubove. I u prvoj, a kamoli u nižim ligama. Ogleda se to u neviđenoj fluktuaciji igrača. Klubovi svake sezone, praktično dva puta, masovno mijenjaju kadar. U pozadini je često način da se manje duguje pojedincima koji odlaze, pa onda i lakše riješe “jednom” zaostaci, gdje god i potraga za svetim gralom, talentom koji će prodajom, eto, podmiriti sve dugove i muke. Masovne izmjene igrača, pa i trenera, jasan su znak nelogičnosti i dodatnog urušavanja klubova... U pravilu kada u nas čujete teze o preokretu i oslanjanju na mlade iz svog bazena, to vam znači da je klub u financijskim problemima. Najveći problem onda nije da su se okrenuli racionalnijem i stručno logičnijem funkcioniranju. Problem je što se klubovi, čim se malo oporave (neplaćanjem...) i prebrode kritičnu fazu, odmah vraćaju starim (lošim) navikama. Čim malo zagusti oko rezultata i statusa, odmah slijedi gomilanje i nerezonsko selekcioniranje igrača. Nekima se zato ponavljaju kritične faze. Treba li HNS onda politički djelovati i raznih akrobacijama propisa pružiti novu šansu “ponavljačima” ili onima koji ne iskazuju konkretne pokazatelje da će se promijeniti njihova zbilja?

HNS je suženjem prve i druge lige samo dodatno pojačao teret rezultata i pritiske na klubove. Ideja da će treća jedinstvena liga biti poligon razvoja i stabilnosti je stručno teško “pokrivena”. Sustav licenciranja je onaj koji treba biti garancija da će svi ispunjavati svoje obveze, odnosno, da će onima kojima se duguje, prije ili poslije, biti isplaćeni. Pomoć treba uvijek, ali samo do točke koja ne ugrožava sustav, odnosno, uvodi neravnopravnost i nekoga oštećuje. Ako HNS izdaje licence onima koji objektivno ne uspijevaju duže vremena razriješiti svoje probleme, pa je tim vjerojatnije da neće podmiriti dugovanja, onda bi trebao preuzeti odgovornost i isplatiti dugove igračima i trenerima. Možda bi taj pristup olakšao svima život. I HNS-u da bude logičniji i vjerodostojniji, ali i klubovima da se drže propisa i realnosti života. U kojoj je presudno egzistencijalno biti siguran i djelovati, a ne natjecateljski forsirati priču i dovesti u pitanje postojanje ...