Gergo Lovrencsics završio je svoju hajdučku epizodu. Dvije godine je proveo na Poljudu, osvojio s Hajdukom dva Kupa i istekom ugovora postao slobodan igrač. Ali, nije se "odvezao" od Splita. Ostao je u gradu pod Marjanom.
- Odlično mi je u Splitu, kada vam kažem da planiram ovdje živjeti, sve vam je jasno. Obitelj se adaptirala, ljudi su me odlično primili, zato planiram kupiti i stan u Splitu bez obzira gdje će me život dalje odvesti - kaže nam Lovrencsics s kojim smo se sastali na ugodnom razgovoru u jednoj od njegovih splitskih caffe destinacija.
Otkrio nam je i što dalje planira u nogometnoj karijeri. U rujnu puni 35. godina, ali još uvijek želi igrati.
- Idemo korak po korak, godinu za godinom. Još jednu ću sigurno odigrati. Barem tako planiram. Poslije toga posvetit ću se trenerskoj karijeri. Odlučio sam tako, želim krenuti od najnižih kategorija, ići stepenicu po stepenicu.
Pred dvije godine stigao je u Hajduk istekom ugovora u Fradiju kako on sam voli reći. Ferencvaros je bio njegov klub u Mađarskoj, klub s kojim je osvajao naslove. Prije Fradija igrao je za Lech Poznanj, skupio je mnoštvo trofeja u karijeri, skupio iskustva, osjetio kako je biti igrač klubova koji se bore za naslove.
- Zato me i Hajduk privukao. Vjerovali ili ne, kada sam dobio ponudu za odlazak u Hajduk razmišljao sam pola dana. Čak je možda pretjerano reći razmišljao. Više sam sklapao u glavi kako bi to izgledalo i unutarnji osjećaj mi je govorio, otiđi u Hajduk. Osjetio sam da je to pravi potez za moju karijeru. I nisam pogriješio, čak štoviše, iza sebe ima prekrasne dvije godine. Nezaboravne.
Možete li usporediti život igrača Hajduka, život u Splitu s onim što ste prolazili u Budimpešti i Poznanju?
- Razlika je velika. Hajduk je način života, ne samo nogometni klub. Kada igrate za Ferencvaros, vi ste poznati igrač kojeg cijene u devetom distriktu Budimpešte, jer tamo svi navijaju za Zelene. Međutim, Budimpešta je veliki grad, ima mnoštvo klubova i kada krenete po ostalim dijelovima grada, ljudi navijaju za Vasas, MTK, Ujpest, Honved... U Poznanju, gradu od pola milijuna stanovnika, situacija je slična kao u Splitu, ali ne tako fanatična. U Splitu svaki dio grada živi samo za Hajduk. Svuda oko vas su grafiti, slike, na zidovima zgrada je Hajduk. I ne samo u Splitu. Takva je situacija u Solinu, Kaštelima, Zadru... svuda po Dalmaciji. Zato je poseban osjećaj biti igrač Hajduka.
Kakva ste iskustva imali po gradu, jesu li vas ljudi prepoznavali?
- Nijedno loše iskustvo nisam doživio, dapače, na svakom koraku su me pozdravljali, a djeca su mi stalno prilazila za fotografije. Koliko puta sam čuo "eno Lovrencsics, foto, foto". To su doživljaji koji ostaju upamćeni.
Dvije godine ugodnog života, ali i dvije godine s amplitudama izdanja na travnjaku. Prvih šest mjeseci Lovrencsics je bio jedan od najboljih prvotimaca Bijelih, a potom se pojačala konkurencija.
- Pola sezone sam bio pravi, baš kako sam želio. Nisam ni kasnije popustio, ali došao je Mikanović i dobio prednost. Nikada se nisam bunio, dapače, u odličnom sam odnosu s Mikom. Jedan drugog smo podržavali, a ja sam poštivao trenerovu odluku.
Je li premještaj na klupu bio povezan i s promjenom trenera, jer stigli ste u mandatu Gustafssona, a nakon četiri mjeseca Šveđanina je zamijenio Dambrauskas?
- Nije moj status bio određen promjenom trenera, jednostavno je drugi igrač dobio veću šansu, a ja sam nastavio raditi i čekati priliku.
Takav je Lovrencsics, profesionalac od glave do pete. Igrač koji će bez pogovora prihvatiti sve odluke trenera i kluba. I pritom ima visoku razinu samokritike, pa je shodno tome, još na početku boravka u Hajduku, donio odluku o rastanku s reprezentacijom.
- Od reprezentacije sam se oprostio jer sam shvatio da ne mogu više na maksimalnom nivou držati dvije velike obaveze. Uvijek sam pružao maksimum, a kada sam shvatio da ne mogu više biti na vrhunskoj razini u klubu i reprezentaciji, u jesen 2021. sam se oprostio od Mađarske. Teška srca, ali reprezentacija je u tom trenutku imala četiri desna beka.
Za razliku od Mađara, Hajduk je ovog proljeća imao dva desna beka, a onda se iz juniora ukazao i Sigur kao treća opcija. Lovrencsics u konačnici nije dobio produljenje ugovora, istekom obveze rastao se s Bijelima. Jeste li se nadali produljenju ugovora s Hajdukom?
- Imali smo razgovore, pričali smo o produljenju, iznijeli planove s obje strane, ali na kraju je trener odlučio s kim će nastaviti dalje. To je logičan proces u svakom klubu. Nisam se pritom razočarao, nisam bio tužan. Idem dalje i pokušat ću pronaći novu sredinu u kojoj ću odigrati još godinu-dvije. Bez obzira što mi ugovor nije produljen, ostao sam u Splitu i time sam vam rekao što Hajduk i dalje znači za mene.
U Split je došao osvajati trofeje, ali naslov prvaka je ostao želja. Kako za Lovrencsicsa, tako i njegove suigrače.
- Nadam se da nećemo još dugo čekati na titulu. Teško je uopće izgovoriti da se čeka 18 godina, ali vjerujem kada se nađemo za tri-četiri godine da ćemo pričati o tome kako je Hajduk proslavio titulu prvaka.
Možda se jednog dana vratite na Poljud kao trener Hajduka?
- Možda, ha, ha... Ništa nije isključeno. Trenerska karijera je sljedeća stepenica u bliskoj budućnosti, a ja sam uvijek otvoren za sve opcije.
Do tada će s obitelji uživati u Splitu gdje su njegova dva sina jako dobro naučila sve hajdučke pjesme.
- Najdraža im je Dalmacijoooo... Prvi put kada su je čuli na stadionu morao sam im 10 puta u automobilu pustiti tu pjesmu. Nakon toga su drugi dan već sami pjevali, nije im trebala podrška. Naučili su i ostale navijačke pjesme, a da vam ne govorim kako su naučili hrvatski. Ja još uvijek slušam, ne mogu pričati koliko razumijem druge, ali sinovi pričaju bez problema.
Gergo Lovrencsics, dobri duh svlačionice, pozitivac koji je svojim pristupom nogometu i životu zaslužio golemi respekt s kojim su ga navijači i suigrači obasipali protekle dvije godine. Nije dugo razdoblje, ali pamtit će se Geri. Po dobrome.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....