Analizirajući stvari nogometnim pitanjima, a ostavljajući kaotična događanja za druge teme, potvrdilo se nekoliko zbilja Hajduka. Život tog kluba je drugi planet za ostale u HNL-u. Poljud je u ovoj sezoni premašio lanjske rekorde posjeta. Čak 317.567 gledatelja, što je više nego Dinamo (105,9 tisuća), Osijek (110,5) i Rijeka (87,6) zajedno. Uz europski i kup nastupe ta se brojka ukupno penje na fascinantnih 393.162 gledatelja! Prosjek od 23.127 po utakmici. Nadalje, Hajduk je u posljednjih nekoliko godina podigao svoju financijsku situaciju. Rastu prihodi, proračun je 30-ak milijuna eura, a kako ukazuju podaci Hajduka, klub puni budžet bez transfera oko 60-ak posto, s trendom rasta...
U kontinuirano crno-bijelom filmu hajdučkih doživljaja, evidentan ekonomsko-organizacijski rast Hajduka postaje sporedno, gdje god omalovažavano dostignuće jer se sudara s natjecateljskom frustracijom koja će od srpnja ući u 20 godina šampionskog posta. Uopće danas, u površnosti javnih doživljaja realnih odnosa, koji gube suludu i uzaludnu trku s virtualnim svijetom, nešto što je pozitivno postaje nebitno u odnosu na negativno. I obratno. Da je Hajduk recimo prvak u lipnju, sve krive postavke, prije svega stručne linije, euforično bi pozitivno tretirale zbog slavlja. Takav nelogičan život može ići uz navijačke strasti, ali u doživljajima onih koji upravljaju i onih koji direktno na terenu provode u djelo, to je najgora moguća vrsta natjecateljskog funkcioniranja...
Rast Hajduka
Hajduk raste kao klub, dovoljno ili nedovoljno ambiciji, to je drugi par cipela. No, taj realni rast do sada nije dobio odgovarajući vjetar u leđa rezultatima. U posljednje tri sezone brojke kažu da je Hajduk, poslije petog mjesta 2020., slijedio s četvrtim, pa dva druga mjesta. Prije tri godine zaostajao je za Dinamom 25, potom 7 bodova, pa 10, a trenutno je na minus 2. Pritom su u odnosu na Osijek imali minus 17, a na Rijeku minus 1 (2021.), pa plus 3 nad Osijekom i plus 7 nad Rijekom (2022.). Lani su bili na plus 21 od Osijeka i plus 22 od Rijeke. Uz dva druga mjesta, bitno je napomenuti, Hajduk je osvojio dva puta Kup...
Vidljiv napredak, protumačeno je u sudaru zbilje i realnosti Poljuda prošlog ljeta, znači da je Hajduk spreman za naslov. I kako je Dinamo bio u svojim problemima s refleksom na padu rezultata, a Rijeka još u prikrajku, tako su na planetu Hajduk vrlo rano sebi potvrdili - da, to je ta sezona! Nekritički, vođeni navijačkom euforijom, u komfor zoni do starta ove godine i nokauta koji im je priredila Rijeka na Poljudu...
Po čemu je Hajduk, ako tako misli vodstvo, bio spreman za naslov? Odokativno? Uzmimo dio natjecateljskih pokazatelja. Kad je smijenio Ivana Leku, doveden je trener koji je neiskusan, s teretom smjene u neambicioznoj Istri nakon samo tri kola. Mislav Karoglan je također živio hvale u atmosferi euforije, iako "njegov" Hajduk ima pobjede s niže rangiranim suparnicima (Slaven Belupo 2, Rudeš 2, Varaždin 2, Istra 2, Gorica 2) te samo jednim "gornjim", neuvjerljivim Osijekom. Karoglan je imao remije s jačima, Dinamom, Lokomotivom, Osijekom, pa Varaždinom, a gubio je od Rijeke, Lokomotive i Dinama. Dakle, prilično jasno da s jačim suparnicima Hajduk s aktualnim trenerom nije iskoračio. Dodamo li činjenicu da aspirant na naslov ne može sebi dozvoliti četiri poraza kod kuće (Istra, Rijeka, Dinamo, Lokomotiva), od čega su tri bila s ovim stožerom, onda je još jasnija jalovost koja je donijela i peti kućni poraz i ispadanje u Kupu s Dinamom...
Livaja ne može sam
Na planu pehova bilo je dodatnih i važnih prepreka. Teže su se ozlijedili jako važni Melnjak i Žaper, a Perišić je bio, vjerojatno još jest, u znanoj rehabilitacijskoj priči. Kako će Hajduk onda u trku s ojačanim suparnicima, ako mu "djeca" moraju nositi veliki dio tereta očekivanja. Koliko god bili potencijali, Sigur (20), Pukštas (19), Prpić (19), Čuić (21) i drugi trebaju temeljni doprinos iskusnih i kvalitetnih. U tom kontekstu Marko Livaja neprijeporni je lider Hajduka, a kojem se sada, očekivano, predbacuje štošta na planu igre i pristupa. No, činjenice ukazuju sljedeće. Od dolaska 2021., u 130 utakmica u svim natjecanjima Livaja je postigao 72 i asistirao za 44 gola. Skoro 30 posto Hajdukovih golova u 3 i pol sezone su njegovo djelo, a s asistencijama upleo se u 47 % pogodaka! Sve to jasno pokazuje da Hajduk nije uspio u tri godine pridodati barem približnu kvalitetu tom igraču, a s kojom bi uz bolji rezultat išla i podjela zasluga, pogotovo u očima javnosti, posljedično i doživljaji važnosti odnosno šefovanja u svlačionici.
Hajduk je, uz trenerska lutanja, što je već samo po sebi ogroman problem, propustio investirati novac u šampionski iskorak. U Livajinoj eri na transfere su uložili 3,93, a uprihodili (bez Luke Vuškovića) 24,24 milijuna. Da bi se napravio željeni iskorak, onda se, uz iskusnog i natjecateljski prekaljenog trenera, koji će jamčiti red i tehničko-taktičku logiku, treba dovesti 2-3 pojačanja više razine. Hajduk to nije učinio i zato opet neće biti prvi.
Euforija negative koja sada vlada ne bi smjela odbaciti sve što je dobro učinjeno. No, natjecateljska strategija mora se promijeniti u korist stručne logike, dovoljno uvjerljive da se nametne svim euforijama. One donose zaradu, ali utjecajem na stručne linije odvode još veće profite...