Dinamo je imao svoju feštu u Splitu, Modri su uzeli najslađi trofej, izvjesili su plavu zastavu iznad Marjana! Obranili su naslov prvaka pred krcatim Poljudom, pred fanatičnim Hajdukovim navijačima u za njih uvijek teškoj i nelagodnoj atmosferi. Dobili su tako, osim još jednog trofeja koji je bio očekivan, i najljepšu nagradu, uspjeh u dvorištu svog najvećeg suparnika. Bod je bio kao pobjeda. Takvi naslovi koji se osvoje na u paklenim okolnostima stadiona najvećeg rivala se posebno pamte, o njima se priča generacijama igrača i navijača. Igor Bišćan osvojio je nakon kupa s Rijekom i drugi trofej u Hrvatskoj, ovaj u suradnji s Antom Čačićem koji je vodio momčad do njegovog dolaska. Ali Igor je uzeo tu titulu u Splitu, to će zauvijek ostati kao zaustavljena slika. Možemo kazati da je preživio svoj najteži trenerski dan! Iz Splita su igrače i trenera plave legije ispratile ovacijama, a podrška će sigurno biti sve veća i veća. Bišćan niti ovoga puta nije pobijedio Hajduk na Poljudu, ali je remi je zapravo bio njegov veliki trijumf.
Nismo gledali derbi kojem bi se mogli diviti, nije to bio dobar nogomet za oko, makar će pobornici taktičkih rebusa sigurno pronaći pluseve takve prezentacije. Utakmica je očito bila psihološki pritisak za obje momčadi. Ali nekako smo navikli da se na Poljudu igraju baš takvi okršaji Bilih i Modrih, nije bilo prvi put. Niti Ivan Leko, niti Igor Bišćan nisu smislili taktike koje bi bile jurcanje ‘grlom i jagode‘. Igralo se oprezno, tvrdo, čvrsto, pogotovo u prvom poluvremenu. Ali bez nekih grubih prekršaja.
Zamislite, u prvoj dionici niti jedna momčad nije uputila niti jedan udarac u okvir vrata!? Zapravo, prvi i jedini udarac u okvir uputio je Špikić dvadesetak minuta prije kraja. A igrale su dvije najbolje hrvatske momčadi... Dinamo i nije trebao imati stav u kojem se pod svaku cijenu traži pobjeda, jer mu je i bod bio dovoljan za potvrdu titule. S druge strane, niti Majstor s mora nikako nije želio izgubiti na svom ringu, priuštiti plavima da osim naslova proslave i pobjedu. Tako da smo većim dijelom utakmice gledali ‘sačekuše‘. Jedni su čekali druge, čekali pogreške suparnika. Svijećom smo tražili neke dobre i atraktivne poteze, bio je to zamorno traženje u kojem smo ipak lutali u prevelikom mraku. Međutim, ako već nismo gledali nogometnu ljepoticu, vidjeli smo iznimnu agresivnost i borbenost vječitih suparnika. Nitko se nije štedio, radilo se na terenu kao u rudniku. Na kraju je Dinamo uspio iskopati svoj sjajni dijamant, 24. naslov prvaka Hrvatske.