Koliko je nogomet čaroban sport, pokazuje zapravo prošlotjedni Dinamov dvoboj u Salzburgu u Ligi prvaka. Osvrti, ocjene i kritike nastupa Plavih variraju od izrazito negativnih, do izrazito pozitivnih, svatko ima svoje viđenje, a brojni komentari nude dijametralno suprotne zaključke. Napokon su famozne vreće za smeće pale u drugi plan i glavna je tema većine razgovora posljednjih dana u zagrebačkim kafićima bio Dinamov nastup u Salzburgu. I u tome je sva čarolija ove prekrasne igre, teza “sto ljudi – sto ćudi”, baš kod nogometa dobiva svoju najčvršću potvrdu.

A gdje je zapravo istina i kakva je, realno gledajući, uistinu bila Dinamova predstava u Salzburgu? Priklonili bismo se onoj skupini koja je podigla “palac gore” i ocijenila igru Plavih dobrom. Poglavito stoga što se nikad ne smije zaboraviti da je ovo - Liga prvaka! Elitno klupsko svjetsko nogometno natjecanje, u kojem već i samo sudjelovanje mnogo znači za klubove poput Dinama.

Nerealne ambicije

Donedavno se, naime, razmišljalo na način “uh, samo da nas ovi ne natrpaju”, a danas se već javlja nezadovoljstvo nakon poraza u Milanu ili Salzburgu, i to nakon utakmica u kojima je hrvatski prvak bio još kako konkurentan. I u kojima su presuđivale nijanse, odnosno kazneni udarci, nakon vlastitih, nepromišljenih pogrešaka...

Da je Drmić iskoristio ukazani mu “zicer” u završnici dvoboja u Austriji, krenulo bi utrkivanje u pohvalama! Za taktičku genijalnost trenera Ante Čačića, za igru, hrabrost i borbenost nogometaša. Baš kao što je bilo i nakon pobjede protiv Chelsea. A sad, samo nešto više od mjesec dana nakon što je Chelsea pao u Maksimiru, već se javljaju teze da “takav kukavičluk(!?) može samo jednom proći”, u pravilu od onih koji nisu imali kočnice u hvalospjevima nakon rušenja engleskog prvaka...

Red Bull Salzburg je ozbiljna momčad, ozbiljne klupske filozofije, temeljene na ozbiljnom novcu i znanju, koja je, prije sučeljavanja s našim prvakom, odigrala ozbiljne utakmice s Milanom i Chelseajem. I nije bila poražena, oba su ta okršaja okončana 1:1 remijima. I sad bi, je li, Dinamo trebao doći u Salzburg, pljesnuti dvaput rukama i nakon tih “tap-tap”, uredno se vratiti doma s bodovima!? Kao da je austrijski prvak zalutao u Ligu prvaka, kao da je to skup nekakvih nogometnih “jazavaca”, a Dinamo je favorit za osvajanje ovoga natjecanja!

Odmak od realnosti uvijek je na kraju bolan, pa je tako bio i ovaj put, jer su se nerealne ambicije sudarile sa stvarnošću. Postoje porazi i porazi, a ovaj Dinamov u Salzburgu definitivno ne spada u one poraze nakon kojih treba “sve prekopati i iznova posaditi”...

Gotovo ista momčad

Sjetimo se, uostalom, gdje je i kakav je Dinamo bio prije manje od pola godine. Čačić je sjeo na klupu 21. travnja, nakon 0:1 poraza u Splitu protiv Hajduka, nakon utakmice koja je bila kulminacija loših i anemičnih igara Plavih u vrijeme trenera Željka Kopića. Pet kola prije kraja prvenstva, nadvio se veliki upitnik iznad Dinamova osvajanja naslova (dva boda više od Osijeka, četiri više od Hajduka). Malodušnost je grubo uselila u Maksimir, čak su i oni najiskusniji i najvažniji igrači u međusobnim razgovorima izražavali sumnju u osvajanje naslova.

Samopouzdanje je u svlačionici bilo “na nuli”, preselio se defetizam i u klupske salone, malo je tko vjerovao da će se krajem svibnja opet otvarati pobjednički pjenušac. No, vjerovali su navijači, koji su, kao malokad posljednjih, načelno rezultatski izvjesnih i “dosadnih” sezona, osjetili da se nešto čudno događa i dali su Plavima fantastičnu potporu s tribina. I na kraju je za “dinamovce” sve dobro završilo...

Tako je, eto, Dinamo izgledao prije manje od pola godine. Ovaj Dinamo, bez previše igračkih promjena u svlačionici. Došli su Ljubičić, Drmić i Boško Šutalo, otišli Franjić, Gojak, Andrić, Tolić... Od 11 igrača iz udarne postave u Salzburgu, desetorica su, svi osim Ljubičića, participirali prošle sezone. A razlika u izgledu i predstavi plave momčadi na onoj utakmici u Splitu protiv Hajduka i ovoj u Salzburgu, dakle protiv kudikamo slabijeg splitskog suparnika u odnosu na Austrijance, neprijeporno je bila “nebo i zemlja”, valjda će se svi složiti s tom konstatacijom. Igrački gotovo ista momčad...

I to je, jasno je, najveća trenerova zasluga, vratio je u život igrače koji nisu zaboravili igrati nogomet, ali su, do kraja travnja, bili daleko ispod svojih objektivnih mogućnosti. I nisu vjerovali u sebe. Nakon mukotrpnog osvajanja prvenstva, “na mišiće”, Dinamo je u novoj sezoni nanizao uspjesima, oborio je domaće rekorde osvajanja bodova, plasirao se u skupinu Ligu prvaka, u kojoj je itekako konkurentan! Nije, dakako svaka utakmica bila “umiranje u ljepoti”, nije Čačić stalno vukao genijalne poteze, ali ostvaren je vrhunski rezultat i hrvatski se nogomet može ponositi svojim prvakom.

Narasli apetiti

Drhtalo se, dakle, prije nekih 180 dana uoči gostovanja u Velikoj Gorici, ili Šibeniku, a sad bi taj isti Dinamo trebao projuriti Salzburgom!? Kako i zašto? Nije to baš realan pogled na aktualni trenutak. Ovaj Dinamo ne smije se nikoga plašiti, mora se i može sa svakim pokušati boriti za dobar rezultat, ali definitivno nema nikakav imperativ prolaska skupine. Uostalom, uoči natjecanja svi su ga označili “autsajderom” i davali su mu u postocima jednoznamenkaste izglede za prolaz grupe. A onda je Chelsea “dobio po glavi” i apetiti su neviđeno narasli, istodobno uništivši svaki prizemljeni pogled na realnost, uz istodobno izraženo podcjenjivanje suparnika, posebno “tamo nekih” Austrijanaca. Koji su, podsjetimo i to, demolirali Hrvatsku u Osijeku, a u Beču je naša nacionalna vrsta morala pružiti najbolje što može da bi ostvarila iznimno vrijednu pobjedu.

Stoga treba realno dočekati uzvrat u utorak sa Salzburgom, izvući pouke iz prošlotjednog dvoboja i dati sve za dobar rezultat. Dinamo sigurno može svladati Austrijance, treba biti samouvjeren, hrabar i pozitivno drzak pred svojom gromkom publikom, treba odmah gostima dati do znanja da su došli u plavu utvrdu. Ali, na ovoj razini natjecanja nema nikakvog imperativa - sve što Dinamo još napravi ove jeseni u Ligi prvaka, zapravo je veliki i bogati bonus...