Dan nakon utakmice Dinama i Ludogoreca još su se dojmovi slagali kao puzzle. Zaista smo gledali jednu pomalo nevjerojatnu, neobičnu, skroz bizarnu utakmicu. Zapravo, kao da smo gledali dvije utakmice, koje nemaju baš nikakvih poveznica. Modri su u prvom poluvremenu odigrali izvrsnu utakmicu, najbolje poluvrijeme sezone, u drugom najgore. Primili su dva gola s igračem više, a bogme su Bugari mogli do poravnanja i s dva igrača manje. Na koncu je sve ispalo dobro, Dinamo je posve zasluženo prošao u play-off Lige prvaka.
U obje utakmice, i onoj u Razgradu, i u ovoj maksimirskoj, bez obzira na krize u igri, Modri su uspjeli. To jest svakako krucijalno saznanje, znači da Čačićeva momčad ima pobjednički gard, zna dobivati utakmice i kad se čini da bi mogla potonuti, kiksati. Konačno, a to je osnovno, Modri su ostvarili sve ono što su zamislili u dvije utakmice s prvakom Bugarske, ostvarili su plasman u play-off Lige prvaka, osigurali Europsku ligu, već sad zaradili ogroman novac za klupsku blagajnu, opet su popravili hrvatski klupski koeficijent. Otkad je Čačić trener, u 14 utakmica, niti jednom nisu izgubili, 11 puta su pobijedili, uzeli su prvenstvo i Superkup. Sve što se moglo napraviti - napravili su. Rezultat koji je u sportu jedino mjerilo uspješnosti jest fantastičan. Na tome treba skinuti kapu Čačiću i njegovim dečkima, čestitati im, poslati poljupce s tribina.
Čačić je zaslužio pljesak i zbog činjenice da je “izmislio” neke igrače. Recimo, Špikić se od igrača za sporedne uloge pretvorio u glavnog glumca, “mali” Baturina je u kratkom vremenu postao glavni graditelj igre, protiv Ludogoreca su se razigrali Oršić i Drmić. Pokazao je Čačić i trenerski gard, recimo, nije dvojio kad je na klupu preselio klupske zvijezde Petkovića i Ivanušeca, odaslao im poruku da se mogu “slikati” ako će igrati slabo. Nije se ugurao u Dinamo, zvali su ga kako bi spasio prošlu sezonu, u čemu je uspio, zbog toga su ga i ostavili, u novu je krenuo statistički briljantno...
Kad sve ovo nabrojeno pročitate, postaje vam skroz nejasno zašto je vox populi takav kakav jest, zašto su se s maksimirskih tribina čuli gromoglasni zvižduci kad su Bugari prijetili da naprave senzacionalni preokret nakon što su gubili 0:3. Umjesto podrške, navijači su okrenuli palac prema dolje. Nikada, baš nikada ne treba zbog toga kuditi navijače jer oni reagiraju spontano, uostalom, ti isti navijači su u prvom poluvremenu pružali veliku podršku Modrima.
Nakon utakmice, najbolji igrač Modrih protiv Ludogoreca Mislav Oršić je ustvrdio da Dinamo nije zaslužio zvižduke. Nama se čini da tribine nisu zviždale igračima, da su ti zvižduci bili usmjereni na Čačića. No, možda je još veći problem nešto drugo. Ako su već zvižduci u drugom poluvremenu bili odaslani zbog loše igre, nedostojne Dinama, zašto je Čačić dobio zvižduke kad je njegovo ime službeni spiker pročitao u najavi utakmice. Čačić je bio izviždan i prije nego je sve počelo. To je zabrinjavajuće. Zašto toliki animozitet prema treneru koji je s Dinamom ostvario sve ciljeve, koji ima takve dobre, pobjedničke rezultate? Nekakvog smo dojma da bi mu navijači skidali glavu i da s Dinamom osvoji Ligu prvaka...
Iskreno, žao nam je Ante Čačića. Nakon što je uspio uhvatiti play-off Lige prvaka, umjesto da slavi, da se smiješi, izgledao je kao slomljen čovjek, bez imalo radosti na licu, nudio je sliku čovjeka kojem su sve lađe potonule, koji je upravo ispao iz Europe. Mnogi treneri su promarširali Maksimirom, ali nikako se ne možemo sjetiti baš niti jednog kojemu se zviždalo kad je pobjeđivao. Zato što takav nije postojao. Čačić je prvi trener Dinama kojem se s vrata, na pobjedničkom postolju, trga “zlatna medalja” s vrata i baca u koš za smeće. Teško mu to pada, to se vidi, to je i ljudski, posve razumljivo. Sigurno si u “tami svoje sobe” postavlja pitanje:
”Ljudi, pa što vi još želite od mene?”.
Bolju igru? Da, bilo je razdoblja u nekim utakmicama, poput onog drugog poluvremena protiv Ludogoreca kad Modri nisu djelovali dobro, ali ipak je tek početak sezone, zgusnut je raspored utakmica, Čačić igrače želi dozirati, odmarati za sve ono što ih čeka. Dinamo ne odgađa utakmice, eto, sad već u subotu slijedi Hajduk, pa onda u utorak prva utakmica s norveškim prvakom Bodo/Glimtom, koji djeluje jako, jako opasno. Ritam je ubitačan, treba to sve izdržati. U tim rotacijama potkradaju mu se pogreške, neke krive odluke, nama se, recimo, nije svidjelo kad je na poluvremenu protiv Bugara istodobno iz igre izvukao čak trojicu igrača koji su bili dobri, Baturinu, Ristovskog i Mišića. Ima logike za Ristovskog i Mišića, imali su žute kartone, ali zar nije mogao pričekati još desetak-petnaest minuta u drugom poluvremenu? Te izmjene narušile su balans igre što se itekako vidjelo...
Vox populi može biti nezgodna stvar za Čačića. Kako misli pridobiti navijače? Hoće li bolje prezentacije igre biti dovoljne? Nakon pobjede nad Ludogorecom i svega ovoga što je napravio dosad, njegova pozicija u klubu je ojačala. Ako u subotu “tušira” Hajduk, bit će još čvršća, a ako preko Bodo/Glimta uhvati Ligu prvaka, onda će biti nedodirljiv. Barem za neko vrijeme. Moći će tada svim kritičarima poručiti:
”Tko se zadnji smije, najslađe se smije”.
Hoće li time pridobiti navijače? Iskreno, ne bismo se upuštali u tu prognozu...