U srijedu ujutro prvi poziv bio je njegov. Vukovarski branitelj, među posljednjima koji su išli u proboj iz opkoljenog Grada heroja. Duga je i teška njegova priča. Ante Keser u srijedu bio je sretan čovjek. Zahvaljivao je, kako kaže, do neba na pomoći za ulaznice jer je svome unuku Nikoli, kao poticaj prvašiću, obećao doživljaj Top nogometa i doživljaj nečeg lijepog što će pamtiti cijeli život. Svi zaljubljenici nogometa imamo neku sličnu prvu priču. Ante Keser je poželio sa sinom Sandijem i unukom Nikolom taj okvir za pamćenje. Nije mogao pogoditi bolju priču, jer večer Dinamove pobjede nad Chelseajem prepričavat će u budućnosti svi. Jer ona je nešto posebno i nadilazi puku nogometnu priču…
Još za prvih minuta prijenosa iz Maksimira više je stranih kolega upoznatih na svjetskim i europskim prvenstvima porukama tražilo pojašnjenje vizure stadiona i praznog Istoka. Nešto što je i u siromašnijim zemljama od Hrvatske društveni nonsens. Pogotovo za ove razine nogometa. I pogotovo za razine uspješnosti hrvatskog kluba. Sjetih se tada riječi njemačkog vratara Georga Kocha, koji je u Maksimiru stolovao prije 15 godina i sirovo istinito komentirao…
- Volim ovaj Maksimir. Kada uđete na stadion, ovdje miriše na nogomet. U WC-u je miris znoja, dima i urina bezbroj generacija koje su gradile klub...
Industrije novca
U utorak navečer u to okruženje sletio je američki milijarder Todd Boehly. Zamijenio je u Chelseaju ruskog milijardera Romana Abramoviča. Poveznica je da slično troše, dakle razmišljaju i promišljaju nogomet. Chelsea je refleks njihova modernog bogatstva. Maksimir je i dalje podsjetnik na društveno promišljanje Hrvatske kako potrošiti brdo kuna i stvoriti umjesto modernog stadiona brdo jada. Infrastrukturni, politički i duhovni refleks kako funkcioniramo (i) u 21. stoljeću. Ono što je bilo na razini suvremenih odnosa to je fantastična atmosfera na osakaćenim tribinama. Refleks kako naši ljudi, unatoč svim dekadencijama društvenih i političkih poligona te neciviliziranoj razini nekoć kultnog objekta, žive strast prema najmasovnijem svjetskom i domaćem sportu. Atmosfera na Maksimiru bila je i u tom irealnom infrastrukturnom okruženju, s klubom gostom koji pliva u milijardama, tako pozitivna, tako humano izvorna, da domaći živalj nije mario ni za kemijske WC-e, znoj, dim i mirise urina. Navijači su se napajali energijom nogometa i naposljetku doživjeli okvir fantastične priče za cijeli život…
Sve to u maksimirskog događaju, uz senzacionalni rezultat protiv diva iz Londona, zapravo je aroma nogometne romantike. One koja živi na sve manje adresa nogometne Europe, koja je masovno zajahala na valove nadmetanja visokog kapitala. Čiji akteri pretežito nisu strastveni zaljubljenici ove igre, ali su nepogrešivo prepoznali ogromni prostor za globalni biznis i nove lakše profite u odnosu na neke im tradicionalne industrije novca. Predvodnici su Amerikanci, koji okupiraju sve više velikih klubova, ali šire svoju mrežu s manjim klubovima satelitima, razvijajući tako eru tzv. korporacijskog nogometa. Zato je Todd Boehly sto dana vlasti u Chelseaju zaključio smjenom trenera Thomasa Tuchela. Koji je prije samo godinu dana bio trener godine, prvak Europe, šampion svijeta. Nema veze što je promijenjena škvadra, što se mora stvoriti novi blok sa skupim novacima, što je klub živio u bunilu dok se nije dogodila smjena vlasnika. Chelsea nije uvjerljiv, a, k tome, Tuchel je svome gazdi priuštio poraz “na ovom stadionu i suparnikom nižeg ranga”. Istog dana, slučajnosti li, RB Leipzig, simbolika korporativnog nogometa, izgubio je uvjerljivo od nomada iz Donjecka, Šahtara trenera Igora Jovićevića. Klub čija se domovina brani od brutalne ruske agresije, zbog čega su izgubili svu važnu kvalitetu kadra, pomeo je Leipzig s 4:1. Ceh je gazdama odmah platio trener, Domenico Tedesco, iako oni stalno trguju igračima i posluju po korporativnom modelu…
Kod nas? Nije korporativno jer naše je malo tržište koje ne zanima velike igrače kapitala. Osim kada žele uzeti talente, stvorene u raznim “maksimirskim kriterijima” infrastrukture, HNL omjerima siromaštva i nepresušnim izvorima nelogičnosti i stalnih nedosljednosti.
Svirala druga glazba
Dinamo je u Hrvatskoj svijet za sebe. Pobjeda nad Chelseajem, kao i one s Tottenhamom, Atalantom ili West Hamom, ali prije svega kontinuitet nadmoći nad svojom i bližom višom klasom konkurencije, prilog su toj stvarnosti. Svatko može navijati za svojeg i biti uvjeren da je (naj)bolji, ali onda postoje gole i hladne brojke koje diktiraju realne stvarnosti. Svatko može imati mišljenju o drugima, ali dojmove uvijek nadjačaju činjenice. OK, ne uvijek, pogotovo ne u Hrvatskoj. Ovdje se do prije par tjedana dana svirala neka druga glazba oko vrijednosti momčadi, igrača, trenera i kluba. Ovdje su sada svi heroji. I ovdje će, jer to je Hrvatska, već za koji tjedan većina odlikovanih biti degradirani u stavu javnosti i kriterijima vrijednosti. Jer neće se svaki tjedan dobiti Chelsea, a bit će muka po HNL-u, ne samo LP-u…
Ovdje u nas još uvijek živi nogometna romantika, unatoč brojnim jadima našeg društva i (najpopularnijeg) sporta. Upravo je ona izvorište energije koja održava život igre i podršku navijača. Upravo je ona temelj na kojem se dogode povijesne večeri našeg sporta u kojem barem na kratko živimo emocije da su slabiji i siromašniji sposobni snagom svojeg talenta i ogromnog srca i htijenja, nadigrati velike i bogate.
Jedna od najpoželjnijih posljedica tog dana za pamćenje bila bi da barem počnemo promišljati nogomet (i život) na drugačiji, bolji način. Da ne obezvrjeđujemo ljude nakon jedne loše faze, ali da ih ne svrstavamo među fenomene nakon jedne dobre dojmljive faze. Da podignemo razinu promišljanja sportske priče pa krenemo pružiti dostojne uvjete njegovim akterima, ali i ogromnoj masi pratitelja i gledatelja.
Nogometno Hrvatska treba prijeći iz 20. u 21. stoljeće. Kako je nogomet metafora društvenog života, možda bi to mogla postati simbolika i njegovih prijelaza u novo vrijeme…